Margita Stefanović Magi, klavijaturistica Ekatarine Velike, imala je posebno mjesto na rok sceni bivše države. Mnogi tvrde da je upravo ona bila duša i srž benda koji je ostavio neizbrisiv trag na ovdašnjim prostorima.
Knjigu “Osećanja. O. Sećanja” književnica Lidija Nikolić u cijelosti je posvetila svojoj najboljoj prijateljici. Promovirala ju je i u Vinkovcima, Zagrebu, Rijeci i Puli, u obliku interaktivne monodrame koju sama izvodi, pišu Novossti.com.
Vaša knjiga doživjela je u Srbiji već drugo izdanje, a u Hrvatskoj ste upravo počeli s promocijom. Otkud ideja da se biografija predstavlja kao interaktivna monodrama?
Klasične promocije malo koga zanimaju. I svoje sam prethodne knjige predstavljala na sličan način. Margita me u tome podržavala, pa ovim scenskim prikazom ispunjavam i jednu od njenih neostvarenih želja – da ja budem glumica!
Vaša je knjiga svojevrsna intimna ispovijest, svjedočanstvo o prijateljstvu s Margitom. Zašto ste odlučili svoju intimu i vaš specifičan odnos podijeliti s ljudima?
Nisam nikada namjeravala da pišem o Margiti. Ali, kada se prije četiri godine pojavila knjiga o njoj kojom čitaoci nisu bili zadovoljni, osjetila sam obavezu da na promociji izgovorim besjedu koja je kasnije osvanula na internetu. Potom su mnogi apelovali na mene da napišem knjigu kakvu Magi zaslužuje, smatrajući da će, ako to ne uradim, zajedno sa mnom nestati i sva ta sjećanja.
Koliko je Margita utjecala na eks-ju scenu svojim talentom i svojom pojavom u grupi EKV?
Ne osjećam se kompetentnom da o tome sudim, ali mnogi tvrde da su njezin talenat i muzičko obrazovanje činili srž te grupe, te da bi se mogli vrednovati i u svjetskim razmerima.
Unatoč svim slavnim momentima i tragu koji je ostavila na sceni, Margita je pred smrt živjela u domu za beskućnike na Voždovcu. Kako je moguće da takva osoba završi na takav način, da bude zaboravljena i napuštena od svih?
Svoj je usud i sama nebrojeno puta izrazila, aludirajući na jevrejsku kletvu “Dabogda imao, pa nemao”. Nažalost, nije jedina koju je stigla takva sudbina. Zašto je to tako, jedno je od pitanja koja postavljam svojom knjigom i na koje ne nalazim odgovor. Osim onog koji je Magi dala u svom dnevničkom zapisu, gdje savremeni svijet oslikava kao mjesto u kome su ljudi postali “ravnodušni na ravnodušnost”.
Kakav je bio vaš posljednji susret?
Opisala sam ga u jednom poglavlju knjige: zbio se 13. jula 2002, kada je Magi posljednji put došla kod mene. Poslije toga joj se izgubio svaki trag. Troje njenih mladih prijatelja i ja pronašli smo je tek nekoliko dana pred smrt u bolnici i bdjeli uz nju do konačnog rastanka.
Poznavali ste je od djetinjstva, dijelile ste i dobro i zlo. Čega se najradije sjećate kada razmišljate o njoj kao o djevojčici, svojoj prijateljici, a čega kada je promatrate kao umjetnicu?
Od brojnih uspomena najdraža mi je ona koja slikovito govori koliko je Margita bila sklona da više misli na druge nego na sebe: pošto me jednom majka istukla jednim zlatnim kaišem jer sam maltretirala Margitu tokom igre, ona bi svaki put kada bi došla kod mene prvo sakrila taj kaiš, samo da ne bih bila opet kažnjena. Kao pijanistkinje, najradije se sjećam njenog prvog koncerta, kada je imala desetak godina. U jednom trenutku je pogriješila, digla ruke sa dirki i dreknula “E sad!!!”…, a sala se zaorila od smijeha i aplauza.
Bila je kći slavnog oca, uspješnog televizijskog i kazališnog redatelja Slavoljuba Stefanovića Ravasija. Kako su njezini roditelji podnosili njezin život na ulici i ovisnost o drogama?
Majka joj do smrti nije oprostila što se bavila rok muzikom i vodila život kakav je vodila. Poslije njezine smrti 1988, Magi je ostala uz oca sljedećih osam godina, do njegove smrti. Vjerujem da je živio u nadi da će mu se kćerka izbaviti… podržavao ju je u radu i stremljenjima, imali su divan odnos, pun ljubavi, pažnje i uzajamnog razumijevanja za mukotrpan život umjetnika, o čemu svjedoči i njihova prepiska, zabilježena i u mojoj knjizi.
Beograd je pun tragičnih likova koje je droga odvela u smrt: od Milana Mladenovića i Bojana Pečara iz EKV-a preko VD-a do Sonje Savić… Istovremeno, Margita je bila izuzetno talentirana, ne samo kao muzičarka.
Diplomirala je arhitekturu, bavila se dizajnom, a okušala se i kao glumica. Zar je moguće da se baš nigdje nije pronašla i ostvarila u tolikoj mjeri da ostavi drogu?
Itekako se pronašla i ostvarila u onome za šta je bila rođena, a to je muzika. Pokušavala je da se bori i spasi, sve dok – nakon očeve smrti – nije doznala da ima neizlječivu bolest. S takvom dijagnozom, svaka dalja bitka postala je besmislena.
Iako je bila na glasu kao jedna od najljepših i najšarmantnijih muzičarki, rijetko se uz nju spominjao neki muškarac?
Pored muzike, ljubav je bila nešto najvažnije u njenom životu. Kada me posljednji put držala u zagrljaju, rekla je: “To je sve što mi je potrebno!” Dijelila je ljubav sa nekoliko izuzetnih muškaraca, ali, nažalost, te veze nisu potrajale, ostala je sama… Zašto je to tako, pitanje je na koje pjesnici, filozofi i psiholozi već vijekovima traže odgovor…
Pišete priče za djecu, pjesme, prozu, radio-drame, televizijske scenarije… Velik dio života proživjeli ste s Margitom i svim tim ljudima kojih više nema. Što vas je održalo sabranom, kreativnom, uspješnom i, na koncu, još uvijek živom?
Ako je istina da je dijete otac čovjeka, onda je u Margitinom slučaju bilo pogubno vaspitanje, prevashodno uticaj autoritativne majke. Ja sam imala sreće da pravi vlasnici djetinjstva, odrasli, postupaju sa mnom mudrije… Što ne znači da sam “sabrana”, umjetnici to nikada nisu…
Vjerojatno ste upoznati s inicijativom da se jedna ulica u Zagrebu nazove po Milanu Mladenovića, koji je rođen u ovom gradu. Što mislite, kako bi se ta ideja dopala Margiti da je i danas među nama?
Vjerovatno bi se radovala, vjerujući da je radost jedina stvar koja postaje veća kada se dijeli. I zasigurno, u svojoj skromnosti, ne bi ni pomislila da bi trebalo da se jedna beogradska ulica nazove po njoj…
