Razlog korištenja mitskog lika Alije Izetbegovića u kampanjama je jasan. Vlastiti realni lik i djelo je uvijek lakše skrivati istorijskim i religijskim projekcijama koje su u tu svrhu i kreirane. Ništa drugačije nije moglo mimoći Aliju Izetbegovića, bilo u mitu o “zlatnim kašikama”, slici predivnog deduke iz slikovnice “Naš dedo Alija” ili pismenim zadaćama “Prvi predsjednik BiH” koje pišu sarajevski školarci, da bi najbolji bili izloženi u predsjednikovom spomen-muzeju na sarajevskim Kovačima
“Znate li onaj stih, ‘ja bih svjetlo zvao mrakom da te nije Alija’? SDA će ponuditi Alijin put, svjetlo, a ne mrak.” Ne, ovo nije muzička preporuka ili pak propovijed pripadnika neke sekte “Svjetlost dana Alije”, a čiji je osnivač izvjesni Alija. Ovo su riječi predsjedavajućeg Predsjedništva BiH i sina bivšeg predsjedavajućeg i osnivača SDA Bakira Izetbegovića o političkoj ličnosti svoga oca, a u intervjuu za Oslobođenje. Izetbegović mlađi je, u stilu teleevangelističkog propovjednika, dodao još nešto o tome kako “trebamo vaspitati našu djecu, ne prepuštati ih strancima i društvenim mrežama.”
Alijino naslijeđe, šta je to?
Na stranu SDA i ovoj stranci prijeko potreban “učitelj svjetlosti” ili “kralj filozofa”, kako mu tepaju u bratskom turskom AKP-u, šta je sa ostalima? Kako zaista bošnjačke stranke interpretiraju Izetbegovićevo naslijeđe?
Koliko zaista slijede njegov lik i djelo, a koliko samo kapitaliziraju “svjetlost” na koju tapiju ima SDA? Sudeći prema Dnevnom avazu Fahrudina Radončića (SBB), ta politika se kreće ka razdvajanju Alije i Bakira, kao biblijskog pravednog oca i razmetnoga sina, s tim da bi otac, kojeg se danas ništa ne može pitati jer je mrtav, ako ćemo vjerovati Avazu, bio vatreni fan Radončića, kao čuvara autentičnog “svjetla”.
Ako izuzmemo SDP, koji prvog predsjedavajućeg ignoriše (mada je na svoja okupljanja nedavno uveo učenje El-Fatihe), i BPS Sefera Halilovića, koji je Aliju Izetbegovića još za života prekrižio kao “svjetlo” i proglasio ga “lukavim strategom” podjele BiH, ostaje nam kandidat DF-a Emir Suljagić, koji je do prije nekoliko godina bio čvrst na poziciji da “Bosna i Hercegovina ne može prosperirati na bilo koji način dok vladavina Alije Izetbegovića ne bude u potpunosti diskreditovana među Bošnjacima.” Pa ipak, u toku izborne kampanje je taj stav znatno ublažio, približivši se Radončićevoj kanonizaciji Izetbegovića starijeg i to na način da je Izetbegovića mlađeg optužio da ne poštuje zastavu “sa šest ljiljana” koju je nosio “naš prvi predsjednik”. Dakle, “Alijin put”, kojim će, prema riječima Bakira Izetbegovića, ići SDA, još uvijek, radi oportunizma ili uvjerenja, ostaje put većine bošnjačkih političkih opcija. A kakav je to put?
Arhaizirani ratni pokliči
“Praveći presjek političkog djelovanja bošnjačkih, ali i probosanskih, političkih stranaka nakon rata, može se izvesti uopšten zaključak da niti jedna politička stranka i niti jedan politički subjekt nisu uspjeli da naprave kritičku reviziju i odmak od lika i djela Alije Izetbegovića. Čak i oni koji se deklarativno suprotstavljaju mistifikaciji Izetbegovića kao ‘vođe bošnjačkog naroda’ – više idu u pravcu razračunavanja sa naslijeđem i nasljednicima Izetbegovića, a ne sa njegovom vlastitom politikom. Dva su ključna razloga za to. S jedne strane, još uvijek živimo političke narative devedesetih i skoro sve političke struje prisutne na današnjoj sceni u BiH su direktan ili indirektan rezultat politika devedesetih. Većina postojećih političkih stranaka samo je transformisala političke narative devedesetih, formirajući svoj poltički govor kao jednu čudnu (a ipak sasvim prirodnu) kombinaciju arhaiziranih ratnih i ratničkih pokliča i birokratskog stila svojstvenog tržišnim prilagodbama procesa tranzicije. S druge strane, radi se i o praktičnim razlozima. Izvor finansiranja političkih stranaka, svih grupa pa i pojedinaca koji su se bavili bilo kakvim javnim radom (pa čak ne nužno javnim) u poslijeratnom periodu, išao je direktno preko Izetbegovića što je učvrstilo skoro familijarnu odanost prema liku Izetbegovića kod većine trenutnih političara”, kaže za naš list mlada magistrica filozofije i književnosti Anela Hakalović.
Njen kolega, magistar studija nacionalizma na Central European University u Budimpešti Emin Eminagić smatra da, kada je u pitanju odnos bošnjačkih političkih partija i lika i djela Alije Izetbegovića, “svake godine imamo isti cirkus nabešanih, polunasmijanih lica duž ulica ove zemlje, koji kao da svako pokušava da zauzme poziciju, lakanovski rečeno, sveprisutnog oca.”
“Slogan SDA, kao i prethodno, opet glasi ‘Snaga Bosne i Hercegovine’, ali ovaj put bez svoje ikone sveprisutnog oca kojeg zovemo Alija Izetbegović. Šta se desilo zapravo? Danas svjedočimo velikim frazama i optužbama iz okeana političkih partija koje su se rodile uslijed krvave tranzicije devedesetih godina, iste glase ‘erodiranje demokratskog procesa’, ‘izborni društveni inžinjering’, ‘zrela demokratska društva’ i slično, dok se sami problem građana Bosne i Hercegovine stavlja u drugi plan. Izgleda da su velike partije, poput SDA, odustale od ideje sveprisutnog oca, kastrirajući ga politikantskim igrama i svađanjima i stavile novo lice na mjesto oca, a to lice jeste politička oligarhija koja vlada današnjom Bosnom i Hercegovinom, koja je, iako to tvrdi suprotno, ideološki apsolutno homogena i kune se u neoliberalni kapitalizam, te se nada da može mase mobilizovati etno-nacionalizmom”, kaže Eminagić za Dane.
Od pajaca do Erdoğana
Slično razmišlja i politički analitičar Irham Čečo.
“Ukoliko uzmemo zdravo za gotovo njegovo javno djelovanje, stvari su naoko jasne – sljednici Alije Izetbegovića su nedvojbeno SDA, u kojoj su glavnu riječ vodili njegov rukopoloženi nasljednik i njegov rođeni sin, te Bošnjaci primarno okupljeni oko IZ-a. Međutim, ukoliko bez relevantne povijesne distance pokušavamo proniknuti u suštinu njegovog cjelokupnog političkog naslijeđa, dolazimo na rastresito tlo, politički mulj u kojem se za legitimitet ‘zlatnih nosilaca Alijinog amaneta’ otimaju svi, od pajaca poput Mirnesa Ajanovića i inozemnih kumova poput Erdoğana, pa do populističkih lidera koji bi, navodno, željeli radikalno preokrenuti odnose u državi i društvu. Konstantno pozivanje na odavno upokojenog lidera čiji kult ličnosti je, čini se, najvitalniji dio njegovog političkog naslijeđa, simptom je političke nezrelosti. Nadam se da će budućnost pripasti onim koji su spremni da to naslijeđe preispituju”, kaže Čečo.
Novinar Preporoda Mirnes Kovač je mišljenja da Bošnjaci Aliji Izetbegoviću nikada neće zaboraviti to što su, zahvaljujući njemu, postali politički narod, odnosno politička činjenica u Evropi i svijetu. “Njegova ostavština je i trenutna bošnjačka politička scena koja upravo njegovom širinom nije svedena na jednoumlje, stoga nije korektno da bilo ko danas prisvaja tzv. ‘Alijin put’. Govoriti o ‘Alijinom putu’ danas, nakon 24 godine od tog vremena je u najmanju ruku neumjesno, jer, danas imamo druge konstalacije – Europske integracije i NATO, zatim odnose sa muslimanskim svijetom koji je znatno drugačiji od tog vremena prije četvrt stoljeća. Tužno je to što se govor i pozivanje na Aliju danas ponajviše koristi kao politička obmana i smatram da to na neki način narušava simbolički kapital kojeg rahmetli predsjednik ima u svom narodu i širom svijeta”, kaže Kovač za Dane.
Istoričar Dino Zulumović smatra da je raširena percepcija lika i djela Alije Izetbegovića i njihova upotreba u predizbornoj kampanji prvenstveno rezultat neaktivnosti bh. istoričara koji prešutno odobravaju ovakvu idealizaciju bliske prošlosti. Zulumović također smatra da teško dati jednu i potpuno određenu sliku Alije Izetbegovića u vremenu kada je egzistirao kao najvažnija politička ličnost države u nastajanju i nacije u otkrivanju.
“Razlog za ovu tvrdnju ne nalazim u ingenioznosti političkog liderstva, već je ta višeslojnost prvenstveno rezultat historijskog tempa koji mu je nametnut. Okvirno analizirajući, prepoznaju se dvije faze političkog djelovanja. Prva, kada njegova politička i liderska pojavnost biva idealiziranom kroz prizmu političke tranzicije gdje bivši politički zatvorenik sa dozom vjerskog misticizma ne reaguje osvetnički niti se predstavlja kao tvrda suprotnost svemu što je predstavljao bivši sistem koji ga je i utamničio, te figuriranje kao mirni i staloženi lider u pokušaju izbjegavanja rata u Jugoslaviji i BiH. Druga faza, vremenski se može pozicionirati pred kraj prve ratne godine, predstavlja Aliju Izetbegovića u svjetlu mnogo monolitnijeg pristupa bosanskom društvu i realnosti i to kroz pojačanu islamizaciju društva i institucija, autokratski pristup vladanju teritorijom koju kontroliše, te stvaranjem nove elite koja će društveno oblikovati smjernice temeljnih vrijednosti nove nacije”, kaže on.
Zulumović također smatra da način korištenja Alije Izetbegovića u stranačkim kampanjama pokazuje potpunu nespremnost, prvenstveno bošnjačkih, političkih elita da se suoče sa pitanjima iz prošlosti koja determinišu evolutivni put države i društva.
Dominantni Alija
Politički analitičar Edin Forto nije do kraja siguran šta bi se tačno moglo podrazumijevati pod Izetbegovićevim naslijeđem, koje bi se moglo pratiti bilo od strane SDA ili SBB-a. “Da li je to muslimanska BiH ili sekularna, evropska BiH? Mislim da ni Alija nije bio načisto koja bi mu više odgovarala. Pored toga, on je dozvolio doslovno bogaćenje jednog malog broja ljudi bez da im je uzeo i marku poreza u korist države. Tek pred kraj života je pomenuo da treba oporezovati skorojevićke bogataše. Nekad nije dovoljna samo iluzija mudrosti. Potrebna je pravovremena akcija koja prati deklarativnu priču”, smatra Forto.
Politolog Zlatko Hadžidedić, autor knjige Silom slobodni: paradoksi liberalizma i nacionalizma, misli da figura Alije Izetbegovića još uvijek dominira političkom scenom u BiH, a da se pretendenti na liderstvo unutar bošnjačkog korpusa utrkuju proglašavajući sebe njegovim legitimnim nasljednicima.
“Zaista, šta nam je to kao naslijeđe ostavio Alija Izetbegović? Projekt razgradnje suvereniteta Bosne i Hercegovine, u okviru kojeg bi, prema njegovim riječima, ‘Srbima trebalo dati što je srpsko, Hrvatima što je hrvatsko, dok bi mi (Muslimani) zadržali ono što možemo prosperitetno kontrolisati. Projekt zamjene demokratskog poretka feudalno-plutokratskim hibridom, u okviru kojeg bi, prema njegovim riječima, ‘Bosnom i Hercegovinom trebalo da upravlja pet, šest najbogatijih porodica’. Projekt familijarnog nasljeđivanja vlasti, kao i projekt izgradnje klijentelističkih odnosa na relaciji između politike i ekonomije. Povrh svega, djelimičnu nekompatibilnost ovih projekata, što u praksi dovodi do haosa u njihovoj realizaciji i stoga haosa u kompletnoj društveno-ekonomskoj strukturi. No, paradoksalno, iako realizacija ovih projekata nailazi na protivljenje većine, ovo konceptualno i faktičko naslijeđe Alije Izetbegovića ostaje na volšeban način odvojeno od njegovog zamišljenog simboličkog naslijeđa, tako da on, kao simbol lidera, kod iste te većine funkcionira ne samo prihvatljivo i poželjno nego i neupitno. Jer, u državi koja nije razvila nikakvu vlastitu viziju i strategiju, lider se nameće kao njihov jedini surogat. Tako današnji pretendenti, umjesto vizije i strategije, nude svoju bliskost ili sličnost lideru. Nude surogat surogata”, smatra Hadžidedić.
Razlog korištenja mitskog lika Alije Izetbegovića u kampanjama je jasan. Vlastiti realni lik i djelo je uvijek lakše skrivati istorijskim i religijskim projekcijama koje su u tu svrhu i kreirane. Ništa drugačije nije moglo mimoići Aliju Izetbegovića, bilo u mitu o “zlatnim kašikama”, slici predivnog deduke iz slikovnice “Naš dedo Alija” ili pismenim zadaćama “Prvi predsjednik BiH” koje pišu sarajevski školarci, da bi najbolji bili izloženi u predsjednikovom spomen-muzeju na sarajevskim Kovačima.
Naši sagovornici se, uglavnom, slažu u jednom. Teško je odrediti šta je to uopšte bio put Alije Izetbegovića, a prema tome još teže ko i zašto, u postojećoj situaciji, njime ide ili bi trebao ići. Paradoksalno, mit o Aliji i njegovim stazama i bogazama, ali i zbilja o njegovim predomišljanjima od jutra do sutra je odraz političke realnosti ne samo u bošnjačkoj već i u bosanskohercegovačkoj politici. Ali to je već tema za tekst o istorijskim tragedijama.
Tekst preuzet iz magazina Dani.
