Piše: Damir Delić Đuljić
Često, raznim povodima i pri različitim susretima, ulazim u rasprave i svađe, ali sam se ovog vikenda posvađao na jednom neobičnom mjestu. Naime, posvađao sam se na proslavi rođendana. Drugog rođendana, mog malog i slatkog rođaka. On je dobio traktore, voziće, trenerke i košuljice i, sreća, nije razumio sve od onoga o čemu smo mi odrasli razgovarali.
Razgovarali smo o nemoći visočke privrede, o jadu i čemeru presipanja iz šupljeg u prazno. Za moju argumentacijsku liniju je djelomično i kriv i zaslužan Srđan Praštalo, i tvrdio sam da su se stvari mnogo brže promijenile na terenu nego u glavama vlasnika visočkih privatnih tj. porodičnih firmi. Stanje u Visokom nije mnogo lošije nego u drugim krajevima u Bosni i Hercegovini; manjak optimizma, višak dugova i zatvorenih računa, upravljačka panika, potraga za jeftinijim rješenjima i kompromitovanje godinama građenih brendova i imena u korist preživljavanja. Ali je neobičnije i teže nego u drugim krajevima u BiH, zbog činjenice da se u Visokom uvijek živjelo bolje i postoji nekakav osjećaj da „mi to zaslužujemo“. Razgovarali smo nadugo i naširoko, a načelnica je, dakako, šlag na torti, i misteriozni piramidalni vrh svih problema. Problemi su, vjeruju moji sagovornici, poredani ovako:
Načelnica. Čitajući moje tekstove za koje su sagovornici rekli da ih „pišem u suknjici“ (i „pod hidžabom“) i da izbjegavam oštro stati na glavu i rep opštinske administracije, primijetili ste da tekstovi u kojim nije spomenuta načelnica – „nemaju nikakvog smisla“. Ja se mjesecima sprdam sa tom temom, pokušavajući ukazati na činjenicu da je pozicija načelnika opštine relativno beznačajna, u tom smislu da sam načelnik nema ni ovlasti ni mehamizme da napravi ozbiljan preokret u društvu. Naravno, politička kultura u BiH je takva da bi Amru Babić, da je odlučila biti dio SDP-a, sigurno stavili u Glavni odbor. Ali stvari ne stoje tako, pa ko god nije u njenom političkom taboru, mora da kaže nešto nepametno, a usmjereno protiv nje. Moramo prestati misliti o načelnici svaki puta kada vidimo da Visoko propada. Ona, eventualno, može biti kriva za to što nije pomogla. A za to smo, koliko ona, krivi i svi mi.
Politika. Politika nema definicijsku vrijednost i težinu: posredovanje između opšteg, pojedinačnog i posebnog u korist opšteg. Politika je činjenica da uvijek vladaju 3 čovjeka koji su najbolji i u govorništvu, i u religioznosti, i u organizaciji derneka, i u rukometu i u pjevanju. Politika je kontinuitet vladavine i najprije partijskog, a onda stranačkog sljedbeništva u prijeratnoj, ratnoj i posljeratnoj Bosni i Hercegovini.
Razjedinjenost opozicije. Opozicija su svi oni koji nemaju trenutni dodir sa statusom državnog službenika i nisu korisnici poticajnih sredstava sa raznih nivoa vlasti. Predstavljaju ih, je li, politički subjekti i objekti koji često imaju dodir sa poticajnim sredstvima, ili druge benefite, takozvane mrvice za dostojanstvenu i mirnu borbu sa vlašću.
Ja. Od mene se očekuje da nesebično stavim glavu u torbu, pa onda mislim tuđom glavom, i borim se za bolje sutra. Da bijesno pljujem i postanem beskorisni, lako poništivi, pijani heroj poput nekih kandidata za člana Predsjedništva BiH. Stvar je u tome da se čeka da neko baci flašu na prozore Opštine Visoko, pa će onda privreda da oživi.
Eh, sad. Alkoholičaru je za njegovo teško stanje delirijum tremensa kriv težak život, razvod roditelja u momentu „prelaza“ (kad god je to bilo, budući alkoholičar je uvijek „na prelazu“), krivi su lažni prijatelji, nevjerne žene, nesretne ljubavi i život, tužan i nesretan.
Za činjenicu da Visočani kupuju van Visokog, da se sreću i veselo pozdravljaju u prodavnicama u Vitezu, u Kiseljaku, na Ilidži i u BBI centru nisu krivi ni načelnica, ni politika, ni opozicija, a Boga mi ni ja. Za to su krivi Visočani. Oni koji kupuju, ali i oni koji prodaju. I to moraju popravljati oni koji prodaju. Naprosto – zato što je odnos prodavača i kupca, i ponude i potražnje, takav da kupujemo od onog kome više vjerujemo i onog ko je u svojoj prodavnici bolji domaćin, a u svojoj komunikaciji veći majstor.
Jutros mi je na e-mail adresu stigla ponuda iz dva trgovačka centra, jedan je u Vitezu, a drugi na Ilidži. Ozbiljno se osjeti ljutnja visočkih privrednika zbog činjenice da ljudi ne kupuju visočki i ne kupuju u Visokom. Pri tom, niko od njih ne mijenja taktiku, ne mijenja akciju i očekuje da reakcija bude drukčija. Sjećate li se kada ste informaciju o nekom sniženju ili ponudi pronašli na internetu, ili, rekao bih, pronašli uopšte? Kupci moraju doći u prodavnicu u koju bi trebali i imati čast da dođu, i onda iskazati poštovanje prema nekome koga ne zanimaju. Visočki privrednici su mahom razjedinjeni, posvađani, pogubljeni često i zlonamjerni. Nespremni na promjene, a u očekivanju da će im neko istresti milione, ili da će potrefiti neki veliki državni posao i postati velike patriote.
Moderno poslovanje podrazumijeva spremnost da proizvod bude isporučen; brzo, efikasno i kvalitetno, bez očekivanja da zbog toga imate vikendice na Hvaru i na Vlašiću, i sa fokusom na preživljavanje i rast, a ne uživanje blagodati koje (možda?) uživaju Christiano Ronaldo i Brad Pitt.
U Visokom je toliko prostora da se privrednici bore i izbore za svoje mjesto.
Neka osnuju fond za stipendiranje nadarene djece iz socijalno-ugroženih porodica. Neka se angažuju na kreiranju, osvježavanju i održavanju kvalitetnih internet sadržaja. Tamo je pažnja ljudi, i tamo nalaze informacije o sniženjima u tržnim centrima u kojima troše plate i tople obroke. Neko, baš tamo, mora da nam ponudi bajkovite ovale suhog mesa, ukrašene moštranskom paprikom i mrkvom. Neka objavljuju konkurse i prave selekciju pri zapošljavanju. Nema napretka u tome da posao ne dobije onaj najbolji, nego neko ko je „preći“. Mogu ja biti i stoper fudbalske reprezentacije Argentine, ali neće onda valjda Amra Babić biti kriva što Argentini baš i ne ide?
I kompanije i organizacije pa i društva funkcionišu na sličnim principima. Izgubili smo puno vremena i gubimo puno vremena čekajući da nam neko ponudi milione. Moramo se boriti za opstanak, sa najboljim ljudima koje imamo. Sve može propasti. Baš sve. Naprimjer, svi mi u Visokom pamtimo Rukometni klub Metković Jumbo koji smo pobjeđivali i koji je osvajao evropske titule. Rukometni klub Metković više ne postoji.
