U svijetu danas postoji mnoštvo liberalnih frakcija i škola mišljenja, no neke opšte liberalne vrijednosti poput generalnog zagovarnja smanjenje nadzora države i drugih političkih institucija nad individualnom slobodom pojedinca, liberalne demokratije, vladavine prava i tržišne ekonomije dijele sve liberalne stranke i pokreti svijeta. Ocem liberalizma smatra se engleski filozof John Lock iz 17. stoljeća koji je za liberalnu teoriju posebno značajan po razvoju koncepta „minimalne države“.
Ona bi prvenstveno trebala da igra ulogu „noćobdije“, na način da se njene ovlasti svode striktno na zaštitu života, slobode i imovine njenih građana. Krajem 19. stoljeća pojavila se nova struja unutar liberalizma, tzv. socijalni liberalizam, koji pored navedenih principa smatra da država treba imati aktivniju ulogu i u obezbjeđivanju što boljih početnih mogućnosti za sve građane nekog društva da na najbolji način realizuju svoje znanje i talente, te u tom cilju ova struja liberalizma podržava i politike poput univerzalne socijalne zaštite, univerzalnog zdravstva, školstva, itd…
Suština liberalizma možda se i ponajbolje iščitava iz sljedeće rečenice Johna Stewarta Milla, engleskog filozofa iz 19. stoljeća i jednog od najvećih liberalnih teoretičara ikad:
„Jedina svrha zbog koje se sila može pravedno vršiti nad bilo kojim članom civilizovane zajednice, a protiv njegove volje, jeste da se spriječi zlo drugima. Njegovo sopstveno dobro, bilo fizičko ili moralno, ne predstavlja dovoljno ovlaštenje“.
Drugim riječima, uloga države kojom je opravdano njeno postojanje ogleda se prije svega u dužnosti da štiti zagarantovane i nepovredive slobode i prava svojih građana, koja ni od jednog drugog člana zajednice, a tako ni od same države, ne smiju biti narušena. Uloga države koja se temelji na načelima liberalizma nije da odgaja svoje građane i upravlja njihovim odlukama „za njihovo dobro“, jer jedan od osnovnih principa liberalne ideje jeste vjera u ljudski razum, odnosno sposobnost ljudi da bolje od bilo koga drugog prepoznaju šta je u njihovom vlastitom interesu.
Da ovu lekciju nije savladala, posebno poentu druge rečenice iz Millovog citata, pokazuje Naša stranka koja svoje ideološke opredjeljenje eksplicitnije naglašava kao socijalno liberalno.
Bivši predsjednik ove stranke i sadašnji jedini njen zastupnik u Predstavničkom domu Parlamenta Federacije BiH Dennis Gratz, posljednjih dana jedan je od najagilnijih poslanika u obračunavanju s tzv. kladioničarskim lobijem. Zalaganja Gratza da za kladionice važe jednaka porezna pravila i da plate dugove koje imaju prema državi bila bi hvale vrijedna i potpuno u skladu s liberalnim principima da Gratz u svojim nastojanjima ne ide i korak dalje. Naime, Gratz smatra da bi profiti kladionica trebali biti posebno oporezovani te čitav ovaj segment ekonomije posebno izdavaja kao štetan po društvo i zagovara posebne restrikcije prema njemu. U intervju jednom sarajevskom mediju Gratz je tako izjavio:
„Apsurdno je pričati o tome koliko kladionice zapošljavaju ljudi, ukoliko znamo koliko su igre na sreću uništile porodica. Dakle, ne možemo se njima baviti kao društveno-odgovornim preduzećima – poslodavcima, već moramo sagledati širi kontekst. Zamislite da se sad krenu političari sastajati sa proizvođačima žestokih alkoholnih pića ili duhanske industrije i javno krenu zagovarati smanjenje akciza i ukidanje postojećih ograničenja“.
Ova izjava problematična je s više aspekata, najrpije iz ugla liberalne ideologije, koju bi Gratz trebao zagovarati kao zastupnik jedne liberalne opcije, kako se njegova stranka samoproziva.
Dakle, liberali ne smatraju da je uloga države moralno odgajati ljude i upravljati njihovim ponašanjem. Liberali su, naprotiv, u svojim zahtjevima mnogo skromniji – oni žele da ljude ostave na miru. Drugim riječima, odrastao i zreo čovjek mora između ostalog imati pravo da svoj pošteno zarađeni novac troši na šta god želi – kladionicu, alkohol ili pozorišnu predstavu Dine Mustafića – njegov je slobodni izbor. Stoga, u skladu s liberalnim idejama, svi ekonomski subjekti koji poštuju zakon i zadovoljavaju potrebe potrošaća pred zakonom trebaju biti jednako tretirani.
Argument na koji se ovdje poziva Gratz o štetnosti po društvo određenih ekonomskih proizvoda i usluga koji zbog toga trebaju biti sankcionisani, zapravo je konzervativni narativ par excellence, koji generalno smatra da su očuvanje zdravlja, reda, kulture i poretka viši interesi društva zbog kojih vrijedi ljudima oduzeti određeni dio njihovih sloboda. Slijeđenjem upravo ove Gratzove logike, dakle sankcionisanja svih onih aktivnosti koje nanose štetu društvu, u konačnici dolazimo do primjera najkonzervativnijih represivnih država Bliskog istoka koje sve ono što smatraju nemoralnim ili štetnim po društvo strogo zabranjuju, umjesto samo da ih ograniče kako bi to želio zastupnik Naše stranke.
Gratza bi također trebalo obavijestiti da proizvođači duhanskih i alkoholnih proizvoda se jesu bunili protiv uvođenja većih akciza i da one za bh. ekonomiju jesu imale nesagledive štete. Uvođenja akciza na duhan za rezultat je imalo naglo smanjenje budžetskih prihoda od te industrije, povećanje broja nezaposlenih, a prihodi u zdravsteni fond s kojim je ovakva mjera opravdavana svakako nisu povećani. S druge strane nije poznato da je nacija zbog ovog poteza postala zdravija ili da je smanjen broj pušača, jer su pušači masovno počeli prelaziti na motanje duhana. Slični rezultati se mogu se očekivati i nakon uvođenja većih akciza na alkoholne proizode.
Dakle, Gratzovi stavovi osim što su suprotstavljeni osnovnim principima liberalne ideologije, također su štetni i po bh. ekonomiju, no to Gratza pretjerano ne sekira, već mu je u prvom redu, kako ističe, stalo do zdravlja društva.
Ovo nažalost nije jedini potez koji odstupa od liberalnih principa kada je u pitanju djelovanje Naše stranke. Zapravo, teško bi bilo naći neke koji ne odstupaju od njih, od prijedloga da se režije u Kantonu Sarajevu počnu plaćati po principu ko ima veće prihode – plaća skuplje režije bez obzira koliko potroši (što je usput direktno kršilo Zakon o zaštiti potrošaća), preko politika pozitivne diskriminacije u brojnim sferama, do otvorenog pozivanja rukovodstva stranke u njihovim istupima na vodeće ljevičarske ekonomiste u svijetu ili svojevremenih izraza divljenja koje je Dennis Gratz pokazivao prema socijalističkoj (po svemu antiliberalnoj) brazilskoj vladi, protiv koje posljednjih dana traju masovni protesti u ovoj zemlji.
Da li ovo sve znači da bismo Našu stranku trebali svrstati možda u socijaldemokratsku, zelenu ili konzervativnu stranku? Apsolutno ne, jer je Naša stranka zapravo samo još jedan tužni segment bh. političke scene gdje su stranke organizovane kao interesne grupe, a u politikama njihovog članstva nema nikakvog politički prinicipijelnog djelovanja koje je utemeljeno na nekim programskim i filozofskim načelima, nego tek nemuštih improvizacija politički neukih diletanata.
Ono što je društvo iz Naše stranke okupilo u jednu stranku nije bilo kakva ideja ili program, nego pripadnost uskoj garnituri sarajevske građanske elite okupljene mahom oko kulture i NVO sektora.
Autor: Danijal HADŽOVIĆ
