Izvor: BHRT/Amir Sužanj
Ako već ne možemo biti zemlja mondenskih ljetovališta, elitnog turizma, egzotičnih plaža, kafe i fudbala, možemo vala biti zemlja brzih i jakih auta. Državne institucije su čvrsto odlučile da nam na tom planu, što bi rekli stari ljudi, osvjetlaju obraz, pa su se potrudile da vozni parkovi tih institucija po mnogo čemu liče na one šeikovske iz bogatih zalivskih zemalja, gdje se sve presijava od raskošnih futurističkih limuzina, kubika i visokooktanskih motora. Već godinama se naši funkcioneri bore da naša zemlja, svejedno što je zahvaljujući baš njima gola k’o crkveni miš, bude u samom svjetskom vrhu po kvalitetu i blještavilu službenih automobila.
Imaju i pravo, nećemo valjda samo zato što smo statistički najsiromašnija zemlja u Evropi dozvoliti da nam se onaj obijesni zapadni svijet smije u kakvim nam se krševima voze uvaženi narodni tribuni, poslanici i ministri. Mora se pred svijetom držati ugled i rejting, pa šta košta da košta. Ipak oni predstavljaju nas, pa je red da nas dostojno reprezentuju, ne mora svijet znati da nam društvo tako poprima dva različita lica – ono koje se iščitava iz njihovih limuzina, pravih svemirskih brodova, koji simbolizuju basnoslovno bogatstvo, i ono drugo lice običnog čovjeka koji nevjerovatnim trikovima i umijećem kakvo savremeni svijet ne poznaje, razvlači svoju sirotinju od plate do plate ili od penzije do penzije.
Ne bismo ni znali koliko smo bogata zemlja da nam poslanici u Predstavničkom domu državnog Parlamenta na prošlosedmičnoj sjednici u političkom šeher Sarajevu ne predočiše podatke od kojih zastaje dah. Dobismo, bogme, u nekom revizorskom izvještaju crno na bijelo da mi, ustvari, samo živimo u predrasudama da smo siromašni, a zapravo se prolamamo od bogatstva jer ni mnogo bogatije zemlje ne mogu se zakititi tako prestižnim brojkama.
Ako je vjerovati ovim izvještajima, mi, za početak, imamo 72 državne institucije. Sama ta spoznaja mora nas učiniti ponosnim jer teško je povjerovati da i jedna Njemačka može sebi priuštiti toliko raznih institucija, a mi to izdržavamo bez problema – ma mogli bismo još toliko.
E, te 72 institucije u ovom trenutku posjeduju 4 hiljade službenih vozila. Kad bi se ta sila od tehnike naredala jedna iza druge, a da između njih ne ostavimo ni milimetar prostora, ta kolona bila bi duga 16 kilometara – otprilike k’o od Baščaršije do Pala, sve auto do auta.
Nisu impozantne samo brojke koliko institucije ove zemlje plaćaju službene vozilice, nego i one koje nam otkrivaju čari njihovog održavanja. Za servisiranje tog hvale vrijednog voznog parka, pravog četvorotočkaškog zvjerinjaka, država iz budžeta godišnje troši 15 miliona maraka, a samo u posljednjih pet godina, uključujući i osjetljivi period korone, državni funkcioneri za nabavku službenih vozila potrošili su 34 miliona maraka. Kako koji dolazi na funkciju, tako naručuje novu limuzinu – ko bi sebi dozvolio da se vozi u prastarom službenom vozilu njegovog prethodnika, starom pune dvije – tri godine, otprilike koliko traje i još važeći mandat. Nek se vidi da ovo nije tamo neka Uganda ili Zimbabve, nego jedna ozbiljna zemlja koja kredibilno teži članstvu u Evropskoj uniji. Uveli su zato lijepu praksu: čim zajašu mandat, liježe nova vozilica, pa kad krenu nekud da narod vidi dokle su napredovali, imaju se čime dičiti – vani ljuta je mašina, puna konja i benzina, što bi rekla ona čuvena sevdalinka starog sevdalije Alena Nižetića.
Uvaženi parlamentarci nam tokom rasprave otvoriše oči u još jednom pravcu. Dok, recimo, u Njemačkoj toliko cjepidlače da imaju tačan popis svega i svačega vezanog za službena vozila, od rezervnih guma, pajsera, rezervnih sijalica za farove i strugalica za led, Bosna i Hercegovina nema ni evidenciju o broju vozila, a kamoli tih besposlica iz dodatne opreme, kojima Nijemci bez potrebe opterećuju svoje arhive. Međutim, to se samo naizgled čini kao javašluk, neodgovornost i nebriga ljudi u institucijama, a ustvari je upravo suprotno. Da nema tog kontrolisanog košmara, ne bi cijenjeni državni, entitetski, kantonalni, a bogami i opštinski oci svoja službena putovanja mogli pravdati nalozima u kojima jedno te isto službeno vozilo do podne troši benzin, a od podne dizel ili u kojima se dotični funkcioner svojom službenom limuzinom istog dana u isto vrijeme razmetao, recimo, u Trebinju i u Bihaću. E da vidimo koji će to funkcioner u toj tamo Njemačkoj, koliko god bio sposoban, učen i obrazovan, moći pravdati svoja putovanja takvim putnim nalozima.
Bosna i Hercegovina je, eto, čudesna zemlja basnoslovnog voznog parka u kojoj se sve može, naročito s funkcionerskih pozicija.
