Neprimjetno je danas prošla vijest o smrti “pravednika svijeta” Lazara Manojlovića, čovjeka koji je u vremenu mraka rizikovao sopstveni život kako bi u Bijeljini spasio komšije Bošnjake. Nakon rata, ostao je uspravan u borbi za pravdu.
Manojlović je preminuo danas u 82. godini života. Ostat će upamćen kao primjer uspravnog i moralnog života.
“Lazar je, za naše pojmove, bio nevjerovatan čovjek. Još i prije rata je, kako bi se to moglo reći – bio uspravan čovjek”, rekao je za “Avazov” portal predsjednik bijeljinskog “Preporoda” Jusuf Trbić.
Kazao je da je Manojlović bio uspješan nastavnik i direktor u Tuzli.
“Držao je do sebe, tada je došao u sukob sa komunističkom partijom i nekim čudom nije stradao. Po kazni je prebačen u Bijeljinu, pa su ga ovdje smjestili u školu Radojka Lakić u centru grada. Kao direktor, od te škole napravio je čudo, bila je to najbolja škola u Bijeljini”, rekao je Trbić.
Dvije “školske” nacije
Godine 1992. stigao je rat. Još jednom se potvrdila istina da se dobri ljudi najviše pokažu u zlim vremenima. Posebno je poznata njegova rečenica koju je izrekao novinarima BBC-a: U školi postoje samo dvije nacije – učenici i nastavnici.
“Kada je puklo, prvo je odbio promijeniti ime škole u ‘Sveti Sava’. Možete zamisliti kako je to tada izgledalo. Nakon toga, odbio je da istjeruje bošnjačku djecu iz škole. Jednom su ovdje došli iz BBC-a, a on je rekao da u školi postoje samo dvije nacije, a to su nacija djece i nacija učitelja. Naravno, istjerali su ga iz škole, tako da skoro nije imao od čega da živi“, rekao je Trbić.
Rekao je da je Manojlović i nakon rata nastavio sa borbom, te je bio među prvim koji su progovorili o zločinima.
“U Bijeljinu sam se vratio 2000. godine i prvi čovjek koji je sa mnom zajedno istupio bio je Lazar. Napravili smo komemoraciju povodom najvećeg pojedinačnog zločina, onog napravljenog nad porodicama Sarajlić, Sejmenović i Malagić. Njih 24 je ubijeno, od toga sedmero djece i osam žena. Lazar je zajedno sa mnom istupio, a bio je tu i Duško Tomić. To je bilo pravo čudno, da dva čovjeka srpske nacionalnosti o tome govore javno. Međutim, i od tada, on je uvijek bio sa mnom“, rekao je Trbić.
Kako kaže, Manojlović i Tomić bili su recezenti na dvije knjige koje je napisao o zločinima u Bijeljini pod naslovom “Majstori mraka”.
“To je za njega bilo sasvim normalno, ništa posebno. Ono što je mislio to je pisao i govorio”, rekao je Trbić.
Sukob s Kačavendom
“Posebno je pukao njegov sukob s vladikom Kačavendom. Napadao ga je, a Kačavenda mu je javno zaprijeto smrću. Načelnik Tuzle Jasmin Imamović zvao ga je da dođe u Tuzlu, on je to odbio”, rekao je Trbić.
Jedne prilike, Manojlović je pred TV kamerama, ispred ulaza u Kačavendin dvorac, napravljen na temeljima 11 srušenih bošnjačkih kuća rekao: Pa kakav je to Bog, ako mu je ovaj ovdje predstavnik na zemlji.
Iako je mnogima bio trn u oku, Manojlovića su svi poštovali – i prijatelji i neprijatelji.
“Za divno čudo, njega su svi poštovali. Svaki dan bio je na čaršiji. Šta su oni mislili i šta nisu, ali niko nije ni njemu, ni meni, ništa ružno rekao. Jednostavno, valjda se neko poštovanje zasluži”, rekao je Trbić.
Kaže da je Manojlović često pisao, a objavio je i nekoliko knjiga od kojih se posebno izdvajaju „Zapisi iz vremena zla“ i „Knjiga tuge i opomene“, a obje se odnose na protekli rat.
“Prije desetak godina objavio je i tekst pod naslovom ‘Stid me je’, u kojem je govorio o Srebrenici. Zamislite kako je to ovdje dočekano. Jedna je stvar pisati o svemu, a živjeti u Sarajevu i, uslovno rečeno, napadati Srbe, ili živjeti u Banjoj Luci pa napadati Bošnjake. Obojica smo to radili u sred Bijeljine, dok je to u njegovom slučaju bilo i teže jer je bio Srbin“, rekao je Trbić.
Kaže da je Manojlović zaslužio poštovanje u čitavoj državi.
“Dobio je nekoliko priznanja, među kojima i nagradu Duško Kondor za građansku hrabrost, ali najveće je ono svjetsko priznanje – proglašenje za Pravednika svijeta u Padovi u Italiji. U njegovu čast tada je u ‘Parku pravednika’ posađeno drvo. Bio je to vrhunac njegovog ‘uspravnog’ života”, rekao je Trbić.
Kako to obično biva, nakon smrti velikana pokreću se inicijative da mu se dodijeli ulica, no Trbić smatra da se to neće desiti u Bijeljini.
“U Bijeljini je to nemoguće. Treba shvatiti da je Bijeljina u RS-u, a na vlasti su praktično oni isti koji su sve to uradili. Nisu oni njega mazili ni kad je bio živ. Sada to nema šanse da se desi u Bijeljini, a prije bi moglo u Tuzli, jer je tamo proveo više od polovine radnog vijeka”, rekao je Trbić.
Brojna priznanja
Manojlović je u toku života dobio brojna priznanja, kako ona profesionalna, tako i ona za doprinos borbi za ljudska prava. Dobitnik je jugoslovenskog priznanja Najdraži učitelj, nagrade za građansku hrabrost Duško Kondor, a proglašen je i Pravednikom svijeta.
Bio je pokretač dječijeg lista „Mališa“ koji je bio najbolji i najtiražniji u Jugoslaviji.
Objavio je osam knjiga, a osim dvije ranije spomenute, ističu se i „Učitelju s ljubavlju”, “Govor srca” i “Zavičajne i porodične priče”.
Inače, svoju ostavštinu, vrijednu 15.000 KM, poklonio je Muzeju istočne Bosne koji je obećao da će napraviti izložbu posvećenu bijeljinskom velikanu.
Stid me…
Tekst pod nazivom „Stid me je“ Manojlović je objavio u oktobru 2005. godine. Tada, između ostalog, piše:
“U zemlji Bosni i Hercegovini, lijepoj za oči, a teškoj za dušu. Zasijanoj ranama i minama. Grobovi ostaju. Rane teško zarastaju, a mine sporo uklanjaju. Pod ovim svodom nebeskim”.
