Bilo je šest ujutro u Veroni, jer to je jedini način da budeš s Julijom nasamo. Ne zbog sise, nego zbog Julije. Ma pusti sad i Juliju, ali vrijedi zbog svih onih priča okačenih na drvce želja, utiskanih u zidove, ispisanih u pismima, zaključanih u katancima, isplakanih bez suze i stisnutih u šaci do krika, ono kad se urušavaju planine u tvojim plućima, a lice spremno pruži alibi osmijehu. Najljepše je oplakati kao turist, daleko od svega što ti nepogrešivo proizvodi suze. O, kako su ljudi tanjušni i svoji tu. Gdje im nitko ne motri disanje. Tisuće jezika tisućama različitih imena i načina piše o istoj, potpuno istoj ljubavi… i kako li te zidine izdrže da samo jednog dana gigantsko srce ne postanu.
Piše: Martina Mlinarević Sopta
Bilo je šest ujutro u Bosni i Hercegovini, bez Julije, sise i ijednog čovjeka na opustošenoj ulici, u gradu koji je zaboravio voljeti jer se to ne smije, u zemlji gdje su ljubavi prekidane krvlju, prerastale u mržnju, kao gaće što prerasteš, „ne treba mi više to, neka fala-doviđenja, sad sam neki drugi ja“, ondje gdje su tri jezika, a na svakom se debil kaže debil i svejedno nitko nikog ne razumije, ondje gdje se viri kroz tuđe zavjese, a svoje živote ključaš u kruti katanac, različita imena mogu se naći zajedno eventualno na listi transfuzijske medicine u akcijama darivanja krvi, a i to rijetko zahvaljujući rijetkima i velikima, koji još nisu naučili da jedna krv teče Bijelim Brijegom, a sasvim druga Južnim logorom; jedna na Koševu, druga u Lukavici. Naučit će.
Bilo je šest ujutro i rekao si mi da sam lijepa, tako sa nezaraslim rezom preko trbuha i postporođajnim celulitom, smijao si se kao figurica anđela iz božićnih jaslica, slušala sam kako najživlji umiremo jer se tako mora, dubokim izdisajem kao did one noći dok smo sjedili oko njegova uzglavlja misleći da će nas njegova snaga otpuhati kroz suzama orošene prozore. Najslabiji čovjek najjači je u zadnjoj sekundi svog trajanja.
Želim vam ljubav. Ne da je nosite pod Julijinu sisu nesretni, nego da sretni zaspete na grudima vaših ovozemaljskih Julija. Više prkosa, manje straha. Želim vam strastvenu, iz cipela izuvajuću ljubav za koju se bori. Svim različitostima i nepovoljnim okolnostima unatoč. Ne pičkasta zadovoljavanja svakodnevnih, mahalskih normi. Nego jakost istinske ljubavi. One koja jedina kosti drži na okupu kao Đepeto Pinokija. U Novoj godini otkočite. Sumnje, upitnike, uplašenosti, predrasude, mišljenja drugih, trpljenje, sklanjanje ustranu, u sebe kupljenje. Volite. Sebe i druge. To je jedina šansa da svatko svoj mali Svemir spasi i očuva. Možda nam onda i veliki da još jednu šansu da budemo ljudi.
