Mogao je on mene tu, na vratima malog podstanarskog stana u potkrovlju, komotno ošamariti da mi se glava zavrti ritmom disko kugle osamdesetih, ispucati u mene šaržer i poravnati me s parketom ili nožem ko lokalni mesar birati mjesto gdje da me siledžijski razreže.
Između nas su stajale četiri divne godine veze i jedno konačno, iznenadno zbogom. Izgovorila sam ga ja, ovdje prisutna krava, pomogla mu zatim iznijeti stvari i gledala ga kako odlazi autom. Nije učinio ništa od navedenog, bio je i ostao čovjek, džentlmen i prijatelj. Valjda je i sam skontao koliko je zapravo privilegiran što se jedna ovakva zauvijek odjavljuje s njegova perona. Danas je sretno oženjen čovjek, džentlmen i prijatelj.
Zbog svoje kamenjarske i bikovske tvrdoglavosti, šlepera inatluka, bahatluka i kojekakvih gluposti, bila sam počesto za mlaćenja klasičnom balkanskom metodom, i u vezama mi, i u braku. Svi oni s kojima sam se u nekom momentu svog života silno voljela, smijala, skidala, svađala, plakala i budila, zbog nekog su me razloga ipak ostavili živu. Da, bili su ljudi, džentlmeni i prijatelji. A bilo je tu onih ljubavi od čije se strastvenosti umiralo na nogama po nekoliko puta dnevno. I bilo je tu onih strasti čija je ljubav gorjela narančastošću rajske ptice u grudima. Prihvaćali su moje blesavosti, nikad zadirući u dio koji bi sugerirao mijenjanje bilo čega u mojoj osobi, pružali mi prostor da budem što jesam, odmičući se kad bi osjetili da prostor postaje za krila mi zagušljiv, na čudan način voljeli su me i plačkavu, i nasmijanu, i grlatu, uz zajebanciju smo se nalazili, uz istu rastajali.
Imam potrebu reći im hvala. Za ljudskost, za muškost, za ljubavnost. I na kraju, i na početku. Za gospodstvo. Iako su rasli i na selu, i u gradu, svejedno. U njihovim se kućama učilo da se jedinka pokraj tebe poštuje najprije kao jedinka, zasebna i svoja osoba, a tek onda kao tvoja osoba. Pa dok god ti, ona, ili jednostavno život odluči da će biti tvoja osoba. Jer čak i kad više nije tvoja osoba, ima pravo ostati i biti svoja osoba. Opet nečija ili sama, kao da je bitno. Svoja pod zvijezdama.
Arnelu Đogić iz Olova prije nekoliko večeri svirepo su ubili i s litice u kanjon rijeke bacili njezin bivši dečko i njegov prijatelj, sve feštajući kasnije u birtiji. Za Osmi mart, njezine će prijateljice i radne kolegice umjesto dogovorene zajedničke večere u lokalnom hotelu, održati šetnju sjećanja za ljepoticu koja više nije s njima. Svoja među zvijezdama.
Drage žene, nalijte po jednu čašu za Arnelu za vašim osmomartovskim stolovima. Vino crveno kao krik. I pričajte, pričajte. I o lijepom, i o sranjima. Ne pristajite nikada na ništa manje od vas samih. Budite se samo s čovjekom, džentlmenom, prijateljem. Frajeri, hvala vam što ste. I raja, i jebači, i zabavljači, i kišobrandržači u oluji, maramicohvatači ispred tužnog filma, i pms-shvatači. Gospodstvo.
Monstruoznim ubojicama Avdiji i Murizu unatoč, u Olovu stanuje još toliko gospodstva. I toliko mnogo ljubavi. Znam ja.
Čuvajte svoju. Tvoja je onoliko koliko joj dozvoliš da bude svoja.
Martina Mlinarević Sopta
