Martina Mlinarević Sopta: Za one ljubavi što postoje samo u mrklom mraku

Za one ljubavi što večeras nisu u restoranima, kinima ni hotelima. Za ona imena koja čak niti na papirnatoj rezervaciji u zadimljenoj birtiji ne mogu stajati jedno uz drugo. Iz milijun razloga. Čiji dlanovi neće mirisati na ruže, a dah gasiti svijeće, čija gola bedra nisu u crvenom, klišeiziranom donjem rublju. Za one ljubavi koje šutimo. Svima, pa i sebi.

Piše: Martina Mlinarević Sopta

Priče što su prekinute bez kraja i tako osuđene da zauvijek žive. Momenti koji nam u bilo kojem trenutku od srca mogu načiniti izudaranu, punu rupa pikado tablu. Rečenice što su izgovorene samo jednom i nikad se više neće vratiti.

“Bojim se sebe kraj tebe. Da mi kažeš da skočim s mosta, uradio bih to.“

Osjećaj kojeg jutrima redovno ispireš iz usta, kao nekad peračice odjeću na rijeci. Uzalud. Sjećanja koje svake noći kidaš u glavi kao poster sa zida kojeg si prerastao. Džaba.

Za sve one što su oko sebe izgradili zidove, hladnije od najhladnijeg stećka, da bi ih se i Mak Dizdar prepao.

Za trenutke ludila, nježnosti i strasti, kad sve do podneva ne možeš raspoznati šta je bio san, a šta stvarnost. Kad ste kao osuđenici na smrt koji se sreću prvi i zadnji put. I imate na raspolaganju samo usne i dvije minute.

Za one ljubavi što postoje samo u mrklom mraku, tamo između pišanja i spavanja, kad se sretnemo sami sa sobom u zrcalu. Pa se naslonimo na lavabo da nas održi na nogama. A oči nam čatrnja koja se prelijeva poslije olujnog juga. Sebi nije dobro lagati. Jer nema tog Valentinova, filma ili knjige… Jok. Ovo traje kad sve prestane. Kad se spusti zastor u kinu, kad prođe dugi popis glumaca na mračnom platnu, kad se u žamoru raziđe publika i navuče naramenica grudnjaka u zadnjem redu, traje i kad iziđeš na cestu, na vjetar, na mrzlu zimu, traje kroz sva godišnja doba dok hodaš do stana, traje s kim god legneš i kad god se probudiš. Gdje god se probudiš.

U djetinjstvu su nam visoku temperaturu i groznicu gasili mokrim čaršafom i rakijavim čarapama. Ali taj osjećaj… jači je od kompletne narodne medicine, moderne farmacije i rakije. Ko nije doživio, zdrav je i sretan čovjek.

Vezani članci

O Štulićevim fazanima

Visokoin.com

Davora i Adisa ubila je država koja je kao stvorena za kriminal

Visokoin.com

Esad Duraković: Politizacija vjere i sakralizacija politike

Visokoin.com

Cenić: Zanoćiš u BiH, ustaneš u potencijalnom kalifatu

Visokoin.com

Dragan Bursać: Zagrobni život Donne Ares

Visokoin.com

Jasmin Ahić: Kako se danas brani Bosna i Hercegovina?

Visokoin.com

Esad Duraković: “Kraljevske” i “obične” hadžije

Visokoin.com

SFF između Lepe Brene i Mace Diskrecije

Visokoin.com

Srđan Puhalo: Tijelo dječaka u četiri grobnice, baš smo se potrudili

Visokoin.com

Anatomija zla: Dan kada se Srebreničani izvinjavaju koljačima

Visokoin.com

Budite dobri prema Visokom, Visoko će vam to uzvratiti baš kao Halimu Zukiću

Visokoin.com

Dragan Bursać: Decenije šutiranja mrtvih

Visokoin.com

Vlastimir MIJOVIĆ: Tragedija u tri čina

Visokoin.com

Imamo velike kuće, a male porodice, mnogo diploma, nimalo znanja!

Visokoin.com

Sedam razloga zašto je BiH u opasnosti

Visokoin.com

Nidžara Ahmetašević: U Sarajevu nema vode, nema hrane, ali ima Dino Merlin

Visokoin.com

Dejtone moj, budi mi silan i dobro mi stoj

Visokoin.com

Djeca me pitaju je li počeo rat

Visokoin.com

Tito u našem srcu

Visokoin.com

Martina Mlinarević Sopta: Zadužite svojoj familiji oružje da ginu za vaše bolesne ideje

Visokoin.com

Dragan Bursać: Odlazi Milorade, pa da počnemo ispočetka!

Visokoin.com

Kako će današnji Facebook vjernici, lažni moćnici, rak-rana ovog društva tražiti oprost od Boga

Visokoin.com

BORIS DEŽULOVIĆ: Pokemoni na izborima

Visokoin.com

Pismo mojoj generaciji: Veliki smo ljudi, dužni smo da budemo veliki i pravi – već danas

Visokoin.com

10 licemjernih rečenica sa kojima ne možemo nikuda, a bez kojih ne znamo

Visokoin.com

Baš me briga ko će biti načelnik Općine Visoko 2016-2020

Visokoin.com