PIŠE: Damir Delić Đuljić
U petak, sutra, 22.jula 2016.godine u 19:00 sati, izložba Muzeja ratnog djetinjstva u Bosni i Hercegovini će biti otvorena u amfiteatru Kulturnog centra Altindag-Visoko. Nisam ni razmišljao o ratnim uspomenama – moje djetinjstvo je bilo sretno djetinjstvo, premda me generacija moje majke ne razumije. Oni su brinuli teške brige, pa ne mogu da povjeruju da te brige nisu teško opteretile i naše klikere, šutanje lopte i cjelodnevno zezanje po cesti. A nisu, bar meni nisu. Dio ratnog djetinjstva sam proveo u Fojnici a dio u B.Mahali. Neka psiholozi tumače kako hoće, ali meni je najteža ratna trauma promašeni penal Roberta Baggia u finalu Svjetskog prvenstva 1994.godine. Baš sam navijao za tu Italiju: Baresi, Maldini, Massaro, Roberto i Dino Baggio, Albertini i Donadoni su morali postati svjetski prvaci!
1. Zaustavljanje kolone JNA.
Danas svi govore da su sa rahmetli Tufom Buzom zaustavili kolonu JNA u Visokom. A nisu. Ali ja, na neki način, jesam. Raja sa Brijesta, pamtim Harisa Halilovića (1982.) i Asmira Hindiju (1985.), napustila utvrdu Brijest i otišla do autoputa da „gleda vojsku“. Danas, kao roditelj, zamišljam ludilo roditelja koji nisu mogli da nas skontaju gdje smo. Nismo pravili vojne incidente, samo smo gledali tenkove i kamione, baš su bili zanimljivi. Uhvatila nas moja majka, svježe operisana, pa prekinula našu vojno-dječačku zabavu. I prekršila najčvršću odredbu njene cijele životne filozofije: djeca se ne smiju odgajati šamarima. Svi smo dobili po šamar, i ja i svi moji saborci!!
2. Sporna rakija učitelja Šahina
Tokom rata je u Osnovnoj školi Mak Dizdar u Dobrinju bila smještena vojska, pa smo časove održavali na izmještenim lokacijama – između ostalog – u mektebu u Huskićima. Problematičan je bio naš tadašnji učitelj Šahin koji je, navodno, pio nekakvu rakiju pa su roditelji već spremali borbu da ga uklone. Taman kada su sazrijevali uslovi za svojevrsni političko-obrazovni prevrat, prezauzeti i prepametni roditelji shvate da se nastava održava u prostoru u koji se ne može ulaziti u cipelama. Pa provjere stanje i pedagoga Šahina koji nakon nastave 1. i 2. razreda čučne pred vratima škole – pa vezuje pertle na cipelicama četiri razreda, bar pedesetero djece. Kada su to shvatili – sve su mu oprostili. I rakiju koja je onomad bila vrlo tražena i prezrena pa se pilo tajno. Pamtim izraz: svi traže rakiju – a niko je ne pije.
3. Torta od sirutke
Asmir iz moje priče o zaustavljanju kolone JNA nije jeo kolače. Zamislite kakav je ters dječak koji ne jede kolače. Jeo je samo neke koje mu je spremala majka, a moje rođendane od prvog do sedmog proslavio bez torte. Međutim, došla je zloslutna zima 1994. i moj osmi rođendan, u vrijeme najgore ratne krize. Mama je, po nekom improvizovanom receptu napravila tortu sa – sirutkom. Ne pamtim izgled ni sadržaj torte koja je ostala zapamćena kao prvi kolač koji je Asmir prihvatio!
4. Hrabri vojnik Kalc
Moji poetski početci se vezuju za pjesmu o našem rođaku Kalcu koji nije bio zainteresovan za ratovanje. Punoljetan i vojno sposoban, puštao je brata i oca da ratuju umjesto njega, a on je dane provodio šetajući putanjama koje su vojnoj policiji, sjećam se, bile vrlo mistične. Nisu mogli da ga uhvate. Pa smo mama i ja napisali pjesmu o hrabrom vojniku Kalcu, jedan stih pamtim i danas:
Dok svi smo bili u teškoj muci
I dok se rat napolju zbivao
Hrabri vojnik Elvedin Kalc
Vješto i hrabro se u kukuruzima skrivao
5. Rukavice od Franjevaca
Bez obzira na političku percepciju o teškom oružanom sukobu Armije BiH i HVO u Fojnici, i potpuno narušenim odnosima između Hrvata i Bošnjaka, stradanjima i haosu, moje uspomene na Fojnicu i fojničke Franjevce su najtoplije moguće. Fra Nikica Miličević je bio naročito blag prema djeci i poklonio mi je jedne divne rukavice, one sa 4+1 prstića. Bile su najljepše u cijelom društvu i dugo su trajale. Fra Nikica je inače, kako kažu i kako pamtim, bio ozbiljan, prijek fratar. Ali je bio jako blag prema djeci. Priča kaže da su mu zadnje riječi bile: ubij. „Ubit ću te“, zaprijetili su mu. „Ubij“, odgovorio je. Ja ga pamtim po rukavicama.
6. Krompirići
Ako bih mogao birati koji ratni predmet da umuzejim, i ako bih ga mogao pronaći, bila bi to jedna crna zagorena tava, bez ručke, kupljena u ono vrijeme kada su roditelji vikendom išli u Trst, a djeca ostajala sa nanom. Ratni krompirići iz te tave su neponovljiva priča, objašnjiva činjenicom da sam 1995.godine bio okrugliji nego sada. I dan-danas pokušavam kopirati nanine krompiriće, ne ide. Vjerujem da sva djeca pamte neki kuharski specijalitet iz ratnog djetinjstva koji se danas ne može ni opisati, kamoli ponoviti?
7. Ne daj se Bosno – znam rane te bole
Konačno, porodica moje tetke je u ratnom haosu bila razdvojena pa su u Fojnici bili ona i sinovi, a muž negdje drugdje. On je bio „tamo“. Kada su se napokon stekli uslovi za spajanje porodice, u momentu dok su se vozili prema „tamo“, četvorogodišnji rođak Igor je zapjevao ratni hit Nazifa Gljive „Ne daj se Bosno znam rane te bole/majko domovino Bosanci te vole“. Vrhunac traume za svijet odraslih i vrhunac ratnog djetinjeg paradoksa. Nije znao da se „tamo“ ne trebaju pjevati takve pjesme, kao da bi uostalom takvo što ikada i ikako i moglo ili trebalo biti bitno.
Neka u tome bude životna misija moje generacije. U tome da ne dozvolimo da ušutkujemo djecu dok pjevaju. Ni to, a kamoli šta više. Čak i ako je u pitanju Nazif Gljiva!
