O Visočanima koje kude oni koji ih ne znaju, a koje ne hvali niko!

PIŠE: Damir Delić Đuljićdamir_delic

Visočani su klasa za sebe, priča za sebe, jedna osebujna identitetska grupa, prepoznatljiva i čuvena na svakom pedlju Bosne i Hercegovine, a i na prostoru bivše Jugoslavije. Stanoviti Moca kojeg sam upoznao prošle godine u Beogradu mi je pričao priču o jednom Visočaninu kojeg znam 15-ak godina, i okarakterisao ga je kao „pravog gradskog tipa“, što me je apsolutno šokiralo: zar ima neki Bosanac kojeg bi neki Beograđanin nazvao „pravim gradskim tipom“. Kad sve saberem, moj komšija iz tog razgovora i jeste pravi gradski tip i baš mi je žao što to nisam i sam shvatio.

O Visočanima se često govori loše, i to uvijek govore oni koji ne znaju Visočane. Visočani nisu zatvorena grupa porodica i prezimena, nisu sklop sokaka i sokakskih ograda, oni nisu garda trgovaca i trgovačkih prevaranata, oni nisu ono što su možda potomci nekih od porodica i prezimena, Visočani nisu šalabajzeri i hoštapleri i nisu lopovi, Visočani su jedan trag bosanske gospodštine koju bih nazvao kraljevskom da taj izraz nisu okaljali oni koji i o Visočanima govore loše. Meni su psovali seljačku majku i ja sam mislio da su to Visočani. Ali nisu. I ja sam njima psovao visočku majku, zato što sam bio mlad i zato što nisam znao šta je majka i šta je život, i šta je Visoko i šta su Visočani.

Otuda i malo srama u ovoj priči, trebalo mi je mnogo godina da saberem iskustva mojih šetnji niz ulice Delahmetovića, dr. Džananovića i Karavdića, uz Hadžihasanov i Perendin sokak, niz Tabhansku i Jevrejsku. To su moje ulice i moji sokaci, i uvijek sam treptao uz Balaševićevu priču o Ulici Jovana Cvijića, divio se Tifinoj metafori pogleda sa Bristola i Slavonskim lolama koji tako lijepo pjevaju o svojoj toploj ravnici. Šta je to tako loše u meni pa nikada nisam napisao da su najdraži ljudi koje sam znao živjeli ili žive baš u ulicama Patriotske lige, Pinjagića ili Šahinovića? Zašto, kada već pišem i ljudi me prepoznaju i zaustavljaju na ulici, nisam rekao da sam od starih visočkih profesora, društvenih aktivista i doktora naučio više od sve univerzitetske svite, koja je bila bitna u mom odrastanju, i koja je bila sjajna, ali koja nije dorasla jednom satu provedenom sa profesorom Fuadom Šečerovićem.

O Visokom teško da iko izusti jednu jedinu lijepu riječ. Čuvaju se lokal-patriotske narcisoidnosti, dok pričaju hvalospjeve o Novom Sadu, francuskim skijalištima, turskim ljetovalištima ili Ohridskom jezeru, ili Travniku, ili Goraždu, ili Tuzli. Čuvaju se narcisoidnosti dok vas uvjeravaju da je njihov automobil najbolji ili da imaju najljepšeg pekinezera ili zlatnog retrivera. Čuvaju se izrečenih komplimenata, kao da će ih istina o toplini visočkog djetinjstva dotući i ubiti.

Visočani su prava pravcata gospoda, malčice nepovjerljivi kako gospodi i dolikuje, lojalni svojim prijateljstvima i svom izboru kako uostalom i treba, tolerantni dok ih se ne tiče a tiče ih se kao i sve Bosance onda kada je njihova glava i guzica u pitanju, otvoreni onoliko koliko ih ubijedi treptaj sagovornika, osioni ako tako i mora, znaju red i hoće da se red zna, spremni da pomognu baš toliko koliko mogu. Uz Visočane sam ja, a i većina ljudi koji će nabasati na ovaj tekst, doživio toliko lijepih iskustava, mnogo više nego ružnih, toliko usluga koje nisu imale cijenu, toliko dobrote poslane bez predumišljaja. Prije petnaestak mjeseci sam odlučio pisati bez kritizerstva, praviti mostove prema najboljim vrijednostima koje me okružuju, svjestan da senzacionalizam koji natkriva otužnu socijalnu sliku tranzicijskog društva Bosne i Hercegovine neće pobijediti, i da u međuvremenu treba čuvati ljude. Najradije bih nabrojao listu Visočana kojima posvećujem ovaj tekst, ali oni će se već pronaći, a pronaći ćete ih i vi dok čitate ovaj tekst. Neka se lista širi i neka spremnost da komplimente govorimo naglas bude sve veća.

Uostalom, nisam kriv samo ja i samo vi, kriv je i briljantni visočki Urban sevdah bend, i ja im poručujem da ne smiju snimiti ništa drugo dok ne snime i na društvene mreže ne postave dvije pjesme: pjesmu rahmetli Musteta Dedića Visoko grade moj i pjesmu Ovo je naše Visoko, koju je napisao Mirza Trbonja.

Može sada neko pričati o tome kako su ga Visočani povrijedili, kako su bili arogantni, kako su neljubazno vrisnuli na nekoga ko im se parkirao pred garažu, kako su vagali jaja i prodavali brašno, kako su najgori ljudi na svijetu i kako ih je bolje i ne sresti u životu.

Vjerujem iskustvu svakog potencijalnog komentatora, i nažalost ima i takvih ljudi ali ti ljudi koji su tako postupali – ma kako se oni predstavljali – to nisu bili Visočani!

Vezani članci

O Štulićevim fazanima

VISOKOIN.COM

Davora i Adisa ubila je država koja je kao stvorena za kriminal

VISOKOIN.COM

Esad Duraković: Politizacija vjere i sakralizacija politike

VISOKOIN.COM

Cenić: Zanoćiš u BiH, ustaneš u potencijalnom kalifatu

VISOKOIN.COM

Dragan Bursać: Zagrobni život Donne Ares

VISOKOIN.COM

Jasmin Ahić: Kako se danas brani Bosna i Hercegovina?

VISOKOIN.COM