„Stopa ubistava u BiH je rezultat dugogodišnjih dešavanja na našim prostorima. Prvo treba promijeniti zakon i odrediti strožije kazne, ali treba govoritio i o prevenciji, koja kreće iz porodice. Postratne generacije nemaju vještine međuljudskih odnose, preopterećene su socio-ekonomskom i društvenom situacijom.Ljubav i međuljudski odnosi se smatraju stvarima i nečim što može da se kupi.
Ljudi smatraju da mogu platiti, da bi bili voljeni i tu dolazi do nemilih događaja. Sve to je reakcija svega što nosimo iz porodica, jer ne možemo uvidjeti kako izgleda kad se dvoje ljudi uistinu vole.
Često mi dolaze žrtve nasilja iz škola, ili žrtve međupartnerskih odnosa. Prevencija je u radu sa djecom, koja su mala i imaju šansu da nauče drugačije. Kad neko nekome odluči uzeti život, ne znači unaprijed da je mentalno bolesna i nestabilna osoba, nego pogrešno percipira ljubav i sve u što ga okružuje.
Samom ubistvu prethodi niz zlostavljačkih odnosa u partnerskim vezama, djevojke vjeruju da je ljubomora ljubav i da je to prihvatljivo, a muškarci da će im takav model ponašanja stalno prolaziti.“- kaže psihoterapeutkinja Nermina Vehabović-Rudež, u Udri Muški.
Batko: „Ljudi esencijalno ne znaju šta je ljubav i zbog toga postaju žrtve, misleći da se sve može kupiti. Zašto mislimo da su ljudi naša svojina?
Vehabović-Rudež: „To nije samo praksa u BiH i na Balkanu. To se dešava i u uređenim sistemima. Djeci objašnjavam da se prijateljstvo i ljubav ne mogu kupiti, nego da se moramo potruditi. Nažalost, taj trud nas plaši. Nemamo osjećaj da su drugi ljudi individue sa potrebama i željama i da moramo naći načine da im se približimo. Vjerujem da ima iskrenih prijatelja, ali nemamo strpljenja to da tražimo.
Važno je da svi znaju da su dovoljno vrijedni da budu voljeni.“
