Piše: Naim Kavazić
Kao mali, slušao sam uvijek zaneseno svoju nanu koja je nesebično dijelila životne mudrosti. Mnoge od njih nisam razumio nikako. Neke su mi bile i smiješne. Mnoge sam te njene savjete kasnije zaboravio… Bilo je tu svega, od toga kako pravilno ispeći jaje na oko, do pravih životnih bisera. Jedna će mi ipak stvar uvijek ostati urezana duboko u pamćenje: “poslije rata, govna isplivaju”.
Nije mi bilo jasno zašto izgovara riječi s takvim naglaskom i takvim tonom žena, koja nikada nije preda mnom upotrijebila ružnu riječ. Zašto na tako strahovit način razvlači riječ govna, kao da će i sama u zemlju propasti od gađenja.
Ali evo sad, shvatam da su govna logična posljedica svakog rata. Logična posljedica obrtanja društva na glavu. Ona govna u kojima su plivali poslije drugog svjetskog rata… Ista su ona govna u kojima plivamo mi danas htjeli to priznati ili ne dvadeset godina poslije.
Moramo priznati da je sve više glumaca i glumica, prevaranata i prevarantica, neiskrenih ružnih malih ljudi, čije se sitne zlobe osjete u svakom njihovom pogledu, u svakoj njihovoj zavisti koju osjećaju prema svemu sto nije pod njihovom kontrolom.
Visočka strategija uspjeha – strategija je laktanja i uvlačenja u rektum svih osoba bez razlike, tako da govna više nisu gadljiva materija čiji smrad ne podnosimo već naš uobičajeni enterijer.
Riječ obraz nije riječ na koju se možemo pozvati. Ta je riječ davno iščezla iz naših vokabulara, i to ne samo kad smo poželjeli da komšiji crkne krava, već kad smo počeli živjeti za to da crkne i komšija sam.
Za to vrijeme, mnogi moji sugrađani, te i sami poznanici, srljaju naprijed i nije im stalo da li njihov napredak podrazumijeva afilijacije s raznim mračnim tipovima. Svi mi poznajemo određene osobe koje prodaju tijelo za uspjeh, a da se to ne zove prostitucija već veza ili brak. Ima i onih koji dopuštaju da se pogazi i posljednja trunka njihove “muškosti” jer se to ne zove identitet nego snalažljivost. Ima dakako i onih koji se prodaju za daleko manje. Na primjer, onih koji misle da je dovoljno pročitati tonu knjiga i da će to nadomjesti njihov nedostatak kulture u društvu, odnosno međuljudskim odnosima.
Da li smo potpuno zaboravili kako se trebamo ponašati jedni prema drugima, ili je zaista osnov svakog našega dana kako ćemo iskoristiti vrijeme u svrhu neke bolesne samopromocije? Da li je ostalo imalo časti, da li je ostalo imalo ljudskog dostojanstva, da barem u tom našem patetičnom srljanju prema uspjehu ne gazimo i po živima i po mrtvima?
Nisam siguran.
Plivanje po govnima nacionalni je sport, a čast i dostojanstvo možda čuvaju obraz, ali ne hrane gladna usta. Čudi me samo jedno, a to je da se prvi prodaju upravo oni koji ne samo da imaju šta da jedu, nego se mogu pohvaliti sasvim solidnim životnim standardom.
Međutim, još uvijek vjerujem da u ovom našem gradu pa i u državi postoje ljudi koji će se snagom volje izboriti za ono sto će nas odvesti naprijed u duhovnom smislu, pa taman i da izmisle neku shitproof brnjicu koja će spriječiti cirkulaciju materije od tuđih rektuma do naših probavnih sistema.
A i to bi bio napredak!
