Borba za prava žena, borba za ravnopravnost, borba za uključivanje žena u politiku, poslove… Nikad dosad nismo imali toliko borbi, a rezultati dolaze sporo, presporo. Gdje griješimo? Koliko razmišljamo u borbama koje mora voditi svaka žena posebno, sama sa sobom, sa svojim okruženjem (odnosno protiv), sa naslijeđenim navikama i obrascima ponašanja? Svaki put počinje prvim korakom. U ovom slučaju to su unutrašnje borbe i sitne pobjede koje stvaraju jaku ženu. Tek onda se može pričati o ostalim borbama. I pobjedama. Često anoniminim.
Šveđanin Björn Holmquist donio je, tačnije vratio je, u Visoko priču o jednoj ženi. Svojoj ženi. Mirjani Savić.
SLUČAJNI SUSRET NA JAHORINI
Björn i Mirjana upoznali su se na Jahorini početkom 1970. godine, u vrijeme kad je on bio mladi inžinjer saobraćaja angažovan na projektu u Sarajevu. Mirjana je bila inženjer šumarstva. Već nakon nekoliko dana, Bjorn je odlučio da zaprosi, kako kaže, djevojku nevjerovatne snage i duha.
“Moj projekat se bližio kraju, a ja nisam htio kući bez Mirjane. Takvo nešto nije dolazilo u obzir”.
Vjenčali su se u maju iste godine, u crkvi Svetog Prokopija u Visokom, u Mirjaninom rodnom gradu. Iako je sa svojom majkom Vidosavom veći dio svog života živjela u Sarajevu, u Visokom je obavljeno vjenčanje jer je veliki broj rođaka živio tu.
Nakon vjenčanja otišli su u Švedsku, dobili troje djece i izgradili dom. Mirjana je već nakon tri mjeseca boravka u Švedskoj naučila jezik, te ubrzo upisala učiteljsku školu jer je željela predavati maternji jezik djeci sa područja tadašnje Jugoslavije. Majka troje djece, uz muža i ostale obaveze, svaki dan je provodila po tri sata u vozu putujući na predavanja da bi u roku završila učiteljsku školu. Voljela je planinarenje, sport, muziku, knjige.
Umrla je od karcinoma 2002. godine.
Po čemu je Mirjana posebna?
Mirjana je dijete majke Vidosave, prve žene geodeta u Jugoslaviji. Vidosava je jedno od 14 djece porodice Savić iz malog grada Visoko. Za vrijeme II sv. rata, radila je kao bolničarka i tad zatrudnila. Otac nepoznat. Nikad i nikome Vidosava nije željela reći ko je otac, pa čak ni na samrti. Rodila je kćerku i dala joj svoje prezime. Nekoliko godina Vidosava je sa svojom kćerkom živjela u Visokom. Nije se nikad udala niti imala više djece. Posvetila se svojoj karijeri i svojoj Mirjani. Djevojčica je bila izuzetno inteligentna, najbolja učenica, svirala je klavir, bavila se sportom. I bila britka na jeziku baš kao I njena mama. Trebalo je takvog statusa preživjeti u malom gradu. Čak i danas bi to bila zaista velika borba. A Vidosava I Mirjana su te bitke vodile prije više od pedest godina.
Početkom devedesetih godina, Vidosava je otišla da živi u Švedskoj kod Mirjane. Umrla je 1996, skupa sa tajnom o Mirjaninom ocu. Jedna od Mirjaninih unuka nosi ime bake Vide.
DOLAZAK NA MJESTO GDJE JE REKAO „DA“ NAKON 48 GODINA
Björn Holmquist došao je prije nekoliko dana u Visoko da posjeti crkvu u kojoj se vjenčao sa svojom suprugom. Kaže da mu je teško porediti crkvu tad i sad jer je na vjenčanju bio zaokupljen Mirjanom ali i ceremonijom koja je uključivala veliku porodicu I veliko veselje. S nevjerovatnom ljubavlju i ogromnim poštovanjem, ovaj vitalni 79-godišnjak pričao je o svojoj supruzi i njenoj mami. Navodi da je jačina njihovog karaktera, vjera u ono što rade, upornost i energija kojom su zračile rijetkost za sresti, i da se smatra sretnikom što je mogao provesti život s njima. Ponosan je na troje djece koji su mnogo naslijedili od svoje mame i bake.
Izgraditi svoj život na način koji želiš, obrazovati se, uživati u vlastitim odlukama, mijenjati navike sredine i slijediti svoj unutarnji glas, oslanjati se na sebe, izgrađivati svoju ličnost, biti samostalna osoba – to su pobjede koje kasnije mogu donijeti pobjede u borbama sa početka ovog teksta. Te su pobjede, kako rekoh, najčešće anonimne.
(S.K./N.K.)
