Piše: Naim Kavazić
Iznad Sunca ima jedan svijet. Postoji tu oduvijek, ali samo rijetki znaju za njega. Rekoše im u snu. Lijevo od Sunca ima jedna Zemlja. Mnogi znaju za nju. Rekoše im u stvarnosti. Rodiše se tu. Rijetki. Donesoše ih neke ptice, crne i bijele, na krilima. Spustiše ih u utrobe majki. Sretnih nesretnica. To sjeme je teško za nositi, potreban je veliki izvor Pažnje da se sjeme napoji kako se ne bi izgubilo među mnogima, u zemlji, na Zemlji, u čoporu nesvjesnih. Rijetki ne htjedoše da se prilagode čoporu. Bijahu gonjeni, osuđivani, bičevani i odbacivani. Ne posustaše, ne posustaju jer, jaki su, sami su…
I zato svaki od njih osnova svoje kraljevstvo. S godinama nedostupnosti, ljudi zaboraviše na njih. I, gle koincidencije! Ne znajući jedni za druge, daleko, kilometrima daleko jedni od drugih, s vjekovima i nebesima između sebe, sva kraljevstva se prozvaše Samoća. Zidovi Samoće su visoki, debeli, neprobojni… Skoro je nemoguće doprijeti do usamljene duše. Ali Bog joj ostavi nadu za spas. Postoje tu jedna vrata, skrivena iza grmlja i paprati, vrata za oči Rijetkih. Vrata čiji vapaj za dodirom čuju samo oni koji su skriveni iza istih takvih vrata…
Iza vrata o kojima ću da ispričam sljedeću priču živjela je princeza San sa svojim ocem Bolom i majkom Tugom. Imala je sestru Izgubljenu i brata Odsutnost koji nikad nije ni bio tu… Bila je najmlađe dijete. Bajka kaže da je ime dobila od stare vile Mudrost koja je po prvom viđenju novorođenčeta rekla: „Ovo dijete živjet će san, ako je nekada probudite, možete je izgubiti zauvijek…“
Ipak, vila Samilost je ublažila proročanstvo rekavši da niko iz njihovog kraljevstva neće moći probuditi San. Kralj Bol i kraljica Tuga su bolno i tužno prihvatili da njihova najdraža kćerkica nikada neće vidjeti stvarnost, ali lakše je bilo prihvatiti tu nesretnu činjenicu nego živjeti bez tih dubokih, sjajnih očiju i rupica na obrazima. Kako su godine prolazile, tako je i San odrastala.
Kraljica je često znala pozvati San i reći joj: „Gledaj me dijete drago, želim malo otići iz kraljevstva.“ A onda je gledala u djevojčičine oči i vidjela zelene šume, nebeski svod, crne oblake, tragove u zvjezdanoj prašini… Vidjela je druge oči, vidjela je mnoga neznana lica, potoke, rijeke, mora… Lokve iz kojih su cvjetale ruže, iz kojih su jednorozi pili ponos i plašljivost… Sestra Izgubljena bi joj ponekad dolazila da se igraju – dala bi joj zadatak da nađe nešto što je ona skrila, a San je tražila, tražila dok ne bi zaspala pod krošnjom najskrivenijeg drveta, pokušavajući dohvatiti najviše grane, zaboravivši na zadatak i sama se izgubivši u kraljevstvu Samoće.
Znali su proći dani da je niko ne vidi, ali nisu se bojali za nju, jer su znali da u kraljevstvu ne postoji niko ko bi je mogao probuditi. I vrijeme je prolazilo. Princeza je odrastala. Za 18-ti rođendan, vila Samilost joj je poklonila priču…
“Negdje iza tebe, preko okeana, postoji kraljevstvo isto kao tvoje, zove se kao i tvoje: Samoća. U njemu živi jedan mladi princ kojemu ćeš ti dati ime, jer ubuduće, bit će samo tvoj. On ti je poklon uz priču. I baš kao i ti, i on je osuđen da bude sanjar. Njegova soba je najtamniji dio šume u kome on sjedi, sluša rijetke noćne ptice koje mu pričaju priče, a večeras će mu pričati o tebi…”
“Stani Vilo Samilosti, pričaj mi o tome princu kojem ću dati ime… Nek se zove Nebo.”
“Pa slušaj me sad… Princ Nebo je načinjen od prostranstva. U njemu se spajaju sve oči svijeta. On iz tih očiju čita ljudske osobine, pa tako zna mnogo o ljudima. Znat će i o tebi. Ujutro. Kad otkriješ tajnu poruku zapisanu u zvijezdama. Samo prati kako koja svijetli. Vidjet ćeš sliku. Ako je dobro spojiš, princ će znati da si vrijedna njegovog pada na zemlju. On će oživjeti, a sa samo jednim stihom će tebe probuditi. Da biste bili sretni i živjeli vječno, ti u njemu, a on u tebi, morat ćete se pogledati u oči. Samo na sekundu. Tada će sekunda postati vječnost, a vaše duše će se osloboditi kaveza i poletjeti ka njegovom kraljevstvu. Legenda kaže da ćete imati mnogo prepreka, naročito od njegove majke Slobode. Sloboda će vas začarati svojim prelijepim puteljcima na kojima ćete uvijek moći čuti i vidjeti ono što vam padne na pamet… Ali kada shvatite da ste zalutali na tom putu, jer putevi Slobode su labirinti koji kriju mnoga iznenađenja, moći ćete se spasiti samo ako u istom momentu pomislite jedno na drugo…”
“Ne otkrivaj mi tajnu! Pričaj mi o Nebu…”
„Nebo je sam. Čopor Nebesa ga je odbacio kada je odbio da vječno bude crn. Htio je plavu, žutu, bijelu, sivu, crvenu, narančastu… Dobio je svoje boje koje se mogu vidjeti na krilima šarenih leptira, ali je izgubio kosmos. Od tada se noću pretvara u ogledalo u kojem se ogledaju oči ljudi, to su zvijezde. Želi da ga se gleda. On uči. Zna da će tebe sresti. Voli da pokriva ljubavnike kada plove noću. Voli da shvata jer je i sam neshvaćen. Voli da voli jer će samo tako biti voljen… Ali se boji.
“Ne želim da se mene boji! Ja sam tako slaba…”
“Ti to ne znaš, ali baš tako slabu, on te svake večeri pokriva skutima svoga svoda i štiti te od ružnih snova… samo kada spavaš…”
Nastavit će se… ;)
