Predsjednik Obama upravo je stvorio nešto što je nazvao “Odbor za sprečavanje zločina”. Njegov cilj je, blago rečeno, ambiciozan, ali je i bitan jer priznaje da zločini protiv čovječnosti rijetko izlaze iz anonimnosti. Upozoravajući znaci toga bili su u slučaju Armenije, holokausta, Bosne i Hercegovine, Ruande, i trenutno Sudana, ukoliko je međunarodna zajednica izabrala da ih primjeti, piše Rebecca Tinsley, novinarka i aktivistica za ljudska prava, u novinama Huffington Post.
“Na dvadesetu godišnjicu početka rata u Bosni trebali bismo osjećati gnjev i sramotu jer “međunarodni poredak” još ignoriše te znake upozorenja kada se pojave. Također bismo trebali priznati ljudske posljedice neuspjeha Zapada u Bosni”, piše Tinsley.
Trebali bismo pamtiti, piše ona, kako su mirovnjaci stajali dok su pripadnici srpskih paravojski izvlačili Hakiju Turajlića, bosanskog potpredsjednika, koji je navodno trebao biti pod njihovom zaštitom, iz njihovog “Land Rovera”, i ubili ga. Ili kako su mirovnjaci okretali glave dok su srbijanski nastavnici i računovođe, tokom vikend avanture u Bosni, pljačkali domove bosanskih porodica koje su ubijali i silovali, punili vozila mikrovalnim pećnicama i radio aparatima koje će pokloniti svojim suprugama u Beogradu, poput postmodernih ratnih trofeja.
“Poklonimo trenutak pažnje ožalošćenim udovicama i majkama s mjesta koja su manje čuvena od Srebrenice, u kojoj je 8.000 bosanskih muslimana sistematski masakrirano. Ili pravnici koju sam intervjuirala i koja je provela mjesece u koncentracionom logoru, svakodnevno silovana od Srbina koji joj je nekada bio susjed i koji je ispijao pivo s njenim suprugom uz roštilj”, piše Tinsley.
“Vrijedan pažnje u dvorani srama je bivši britanski ministar vanjskih poslova Douglas Hurd, koji jer insistirao na tome da je srpski čelnik Slobodan Milošević naš partner u potrazi za mirom, čovjek s kojim se može sarađivati. On je, piše Tinsley, tražio da međunrodna zajednica tretira Miloševića kao nepristrasnog aktera, iako su Miloševićevi govori od 1989. jasno pokazivali njegovu “eliminiacionističku” politiku. Nakon što je napustio dužnost, Hurdova kompanija, Hawkpoint, stvorila je značajan profit privatizirajući srbijanske kompanije za Miloševića”, navodi Tinsley u svom tekstu objavljenom u Huffington Postu.
Također postoji još banalnih razloga za smrt više od 100.000 bosanskih muslimana. Bosanka s kojom sam se susrela bila je u školi s Biljanom Plavšić, bivšom predsjednicom Republike Srpske, i najviše rangiranim srpskim političarem osuđenim za ratne uločine. Odakle je došla srpska carica mržnje? Iz škole u kojoj je mlada Biljana bila duboko zaljubljena u svog muslimanskog školskog druga koji ju je nezahvalno ostavio, piše Tinsley. Još jedan bosanski musliman prisjeća se mladog Radovana Karadžića (koji je sada na suđenju u Haagu) kako dolazi u sofisticirano Sarajevo, svjež sa sela, noseći svoje istrošene čizme. Karadžić nikada nije zaboravio podsmijehe kojima je bio izložen i izvršio je osvetu nad stanovnicima kozmopolitskog grada, opsjedajući ih snajperima i granatama, što je odnijelo 12.000 života.
Tokom jugoslovenskih ratova, naši lideri, piše dalje Tinsley, cinično su opisivali Bosnu kao humanitarnu katastrofu, poput suše koja zahtijeva humanitrnu pomoć, a ne političko rješenje.
Tinsley se sjeća riječi stanovnika Sarajeva: “Vaši konvoji s pomoći održavaju nas u životu kako bi nas Srbi mogli ubijati iz zadovoljstva”.
Uljudni zapadni diplomati, koji su imali savršeno opravdanje (“intervencija bi ugrozila konvoje s pomoći”), nisu se libili da moralno izjednačavaju ili da izbjegnu suprotstavljanje srpskim zloćudnim političkim ciljevima.
Sramota zbog bosanskog rata također je nastala zahvaljujući zapadnim diplomatima koji su vjerovali da Miliošević i ostali srpski čelnici nikada nisu lagali važne državnike, i da nisu sanjali o beskonačnim pregovorima, da bi na kraju samo pokazali neslaganje sa svakim dokumentom koji potpišu, piše Tinsley.
Naši neuspjesi, piše dalje ona, ne okončavaju se s Daytonskim mirovnim sporazumom, jer mi očigledno nismo naučili lekcije iz denacifikacije Njemačke 1945. Trebali bismo zatražiti “naknadno obrazovanje” i u Srbiji i u Republici Srpskoj. Ali, strahujemo u njihove imperijalne namjere: ankete javnosti pokazuju kako Srbi nastavljaju vjerovati da su žrtve rata, a ne agresori odgovorni za 90 posto žrtava. Trenutni srbijanski izbori su borba između neumoljivog nacionaliste i političara koji želi Srbiju da približi Evropskoj uniji.
Shodno tome, čelnici paravojski ostaju na pozicijama vlasti u Republici Srpskoj kao gradonačelnici, načelnici policije ili drugi zvaničnici, piše novinarka i aktivistica za ljudska prava Rebecca Tinsley na kraju svog teksta u Huffington Postu.
(VisokoIN/Fena)
