Deo mene je zakopan pod zemljom, koju sada osećam pod nogom. Ostao sam usred ovog grada, kao mrtvo drvo pokraj puta, riječi su pjesme Milana Mladenovića, frontmena kultne “Ekatarine Velike”.
Ovog 5. novembra biće obilježena 18. godišnjica njegove smrti, gubitak sa kojim se nikada nije pomirila ni ovdašnja muzička scena, ni cjelokupna kulturna javnost. Baš kao što je i Zoran Kostić Cane, frontmen “Partibrejkersa”, rekao u oproštaju iznad njegovog odra, te jeseni 1994. godine: “Imam utisak da se Milan samo okrenuo da se odmori… i znam… istog trenutka se negde ponovo rodio.”
O Milanu Mladenoviću ispričane su priče i snimljeni dokumentarni filmovi, u kojima su govorili muzičari, kritičari, pisci, pjesnici, prijatelji, obožavaoci… Svako bi u jednom trenutku zanijemio – onda kada bi stigao do 5. novembra.
Svaka priča ima početak, a ova je počela 21. septembra 1958. godine, kada je Milan rođen u Zagrebu. Nakon šest godina, Mladenovići se sele u Sarajevo.
“Sarajevo je verovatno mračno uticalo na mene. Bio sam strašno ratoboran, istinoljubiv, mali… i stalno sam se tukao sa starijima od sebe”, prisjećao se.
Nakon nekoliko godina bio je, kako je volio da kaže, klinac sa naočarima, a ispod miške mu je uvijek bila tango-gitara. Prve akorde naučio je od čuvenog Garija Garinče, a potom se preselio u Beograd.
“Stalno sam svirao, pravio neke pesmice. A onda, kada sam upozno Gagija (Dragomir Mihailović, op.a), nastalo je ‘Limunovo drvo'”, govorio je, a kasnije je sve postalo dio bogate ex-ju muzičke istorije.
Koncerti, gitarijade, gostovanja, Studentski kulturni centar (SKC)… Baš u aprilu 1980. godine u SKC-u, kao predgrupa “Pankritima”, prvi put se pojavio “Šarlo Akrobata” – grupu su činili Milan, Gagi (gitara), Dušan Kojić Koja (bas) i Ivan Vdović – Vd (bubnjevi). Dvije godine kasnije Milan i Koja se razilaze. Koja stvara “Disciplinu kičme”, a Milan “Katarinu II”. Bendu se priključuju basista Bojan Pečar i Margita – Magi Stefanović na klavijaturama, veoma važna osoba u Milanovom životu. Iz “Katarine II”, 1985. godine nastala je “Ekatarina Velika”.
“Magi je jedna jako hrabra osoba koja je mnogo uticala i na mene i na sve ovo što mi radimo. Njen doprinos je ogroman. Ona je stvarno hrabro izgurala sve ove godine. Ostaje tu i nastavlja zajedno sa mnom, pošto su otišli razni bubnjari, razni basiti su pukli, nisu mogli da izdrže više”, rekao je Milan u emisiji “TV poster” na RTS 1992. godine.
Uvijek se plašio banalnosti i neukusa u emocijama, jer, kako je i sam rekao, nije mogao da se obuzda na dovoljno fin način.
“Postoji dosta pesama koje su baš do daske patetične i to bez stida. Takve su ‘Jesen’ i ‘I've always love you’. Samo ih iskrena emocija vadi da ne postanu banalne. A možda i pored toga zvuče banalno. Jednostavno, na koncertima ili dok pišem, sav se zajapurim i tu nema spasa – ispadne patetično. Mislim da je dosta patetično i ovo vreme u kojem živimo. Ako imaš dosta jake odbrambene mehanizme, onda to ne može da te dotakne. Međutim, ako malo šire otvoriš oči, onda sve jasno vidiš. Vrlo je teško da ono što vidiš kažeš i preneseš ljudima, a da ne ispadneš banalan”, riječi su iz jednog od Milanovih intervjua iz 1985. godine.
Volio je naučnu fantastiku, a uvijek se rado vraćao SF romanu “Lijeva ruka tame” Ursule Levine.
“Naučna fantastika može da sagradi potpuno novi svet, koji ne postoji, koji je vrlo daleko… i da nas izbaci iz kolotečine i otvori nove vidike u kojima možemo da uživamo baš zato što su neobični i što su daleko”, opisao je svoj doživljaj u emisiji “Ženske priče”, koja je 1993. godine prikazana na Trećem programu TV Beograd.
Kroz život je išao stihijski i njegov smjer nikada nije bio poznat. Dozvoljavao je da ga emocije povuku, pa je i sve pjesme doživio i odživio više puta.
“U njima nema baš nikakvog foliranja. One su, pre svega, odraz mojih emocija. Rokenrol je moj način života. Moje pesme – to sam ja. Motive za njih nalazim u realnim živonim surovostima, a tek ponekad dozvolim imaginarnim snovima da prošetaju kroz neki stih. Ja ne mogu da pevam o vanzemaljskoj ljubavi, ako me bukvalno guše i razdiru ovozemaljski jadi”, pričao je.
Bio je veliki protivnik nesrećnih dešavanja devedesetih godina. U proljeće 1992. godine vodeći beogradski rok muzičari osnivaju “Rimtutituki” i snimaju pjesmu “Slušaj ‘vamo”, sa refrenom “Mir, brate, mir!”. U proljeće 1994. godine Milan u Brazilu snima posljednju ploču “Dah anđela”, koju opisuje kao neku vrstu psihodeličnog samba-roka, sa balkanskim uticajem. Posljednji intervju, koji prevladava tugom zbog izgubljene mladosti, dao je 14. oktobra iste godine magazinu “Arkzin”.
“Iz ovoga grada otišlo je, koliko čujem, više od 300.000 mladih i pametnih ljudi, koji su se raselili svuda po svetu. Oni su bili najkvalitetnije što je Beograd imao. S druge strane, postoje neki krugovi ljudi koji se drže, koji su napravli grad unutar grada, tako da još nismo definitivno propali. Uostalom, i cela ploča ‘Neko nas posmatra’ govori o tome kako preživeti krizna vremena i kako se boriti protiv onih koji nas vuku u blato. Užasno je to što nam se dogodilo, bar je moja generacija bila kosmopolitska. Ne mogu da podnesem činjenicu da ovo stanje može još dugo da potraje, da ostanemo zauvek čirevi na licu Evrope”, kazao je tad.
Ipak, cijeli život ostao je vjeran ideji za koju se borio muzikom – pjesmama, gitarom i rokenrolom.
“Za kraj bih rekao samo to da mi ni u kome slučaju nije žao što sam sve ovo godine protraćio na tako neozbiljnoj stvari kao što je rokenrol i mislim da poštenije i iskrenije nisam mogao da potrošim sve te godine”, poručio je u jednoj od TV emisija.
Preminuo je od raka pankreasa. Nedavno je jedna ulica u Milanovom rodnom Zagrebu ponijela ime umjetnika kojeg pamte generacije.
Poruka za vječnost
Danas mladom čoveku nije dozovoljeno da radi, jer nema slobodnih mesta. Zapravo, sva ta potencijalna mesta popunjena su nekim starim, dosadnim, olinjalim tipovima, koji ništa ne preduzimaju da se izvučemo iz blata u koje smo zaglibili, kazao je jednom.
“Stojimo na rubu neke razjapljene provalije i čekamo da nas proguta. Šta na kraju biva – od mladog i perspektivnog čoveka stvara se krajnje beskoristan tip… Borite se za svoju slobodu, ne dozvolite da vas neki lažni srebrnjaci i krivo opravdane norme uguše… Borite se za svoj život”, poručio je tada.
– Iz intervjua listu “Ćao”, 1989. godine.
(VisokoIN)
