U Srebrenici je počinjen najveći ratni zločin u Evropi nakon Drugog svjetskog rata; dvadeset godina poslije stvara se politički ambijent u kojem će genocid isplatiti onima u čije ime je počinjen. Svoj glas protiv ovakvog razvoja događaj diže Emir Suljagić i poziva bh patriote u akciju.
Jedino strašnija od ponašanja međunarodne zajednice je tišina SDA i SDP-a. Navodno, kada je svojevremeno američki ambasador Patrick Moon na jednom od sastanaka s Miloradom Dodikom stavio pitanje propisa za izbore u Srebrenici na dnevni red, Dodikov odgovor je bio da se o svemu može razgovarati, ali da je sramota da ni Sulejman Tihić ni Zlatko Lagumdžija nisu ni pokušali da razgovaraju o tome.
Do tri sata poslijepodne 16. jula 1995. godine pripadnici Desetog diverzantskog odreda su, ako je vjerovati Draženu Erdemoviću, na Vojnoj ekonomiji u Branjevu strijeljali oko 1.200 zarobljenih srebreničkih Bošnjaka. Kada više nisu mogli pucati, nakon što su se doslovno umorili od ubijanja, na njihovo mjesto po naređenju pukovnika Vidoja Blagojevića je stigao vod Bratunačke brigade Vojske Republike Srpske, koji je okončao pogubljenje preostalih zarobljenih, napisao je Emir Suljagić u svome današnjem autorskom tekstu, a kojeg prenose agencije i mediji.
On dalje dodaje da su najmanje dvojica pripadnika voda, koji je stigao u Branjevo i potom nastavio smaknuće nove grupe zarobljenih u Domu kulture u obližnjoj Pilici, iz Srebrenice. Za razliku od porodica čije su najbliže strijeljali, obojica će ove godine imati pravo glasa na lokalnim izborima u Srebrenici.
Od proljeća 1992. do ljeta 1995. godine nova stvarnost BiH, stvarnost u kojoj danas živimo, kreirana je metkom, nožem i buldožerom. U oktobru ove godine, na lokalnim izborima, proces kreiranja nove stvarnosti sa svime što to za sobom povlači, će u Srebrenici, godinama nakon što je završen u ostatku istočne Bosne, biti okončan glasačkim listićem i olovkom. Srebrenica je jedino mjesto u ovoj zemlji u kojem se zbog izuzetka od izbornih pravila jedno vrijeme nije provodila politika nagrađivanja masovnog zločina.
Izuzetak napravljen za Srebrenicu bio je, objektivno, minimum obzira koji je proizašao iz sramne uloge međunarodne zajednice u pokolju u julu 1995. godine. Ni danas predstavnici vlada zemalja od utjecaja u BiH nisu nimalo nevini za ostavljanje na cjedilu naroda kojeg su jednom već prepustili nesmiljenom, bezdušnom i doslovnom klanju. Kao i devedesetih i danas postoje ljudi koji to mogu zaustaviti; danas, kao i devedesetih, kada je dilema bila da li podići embargo na oružje i omogućiti jednom narodu da se brani, oni ostaju po strani.
Ambasador SAD-a je prije nekoliko dana upravo u Srebrenici saopćio da i SAD pristaju prepustiti upravljanje dijelom BiH u kojem je dokazan genocid Miloradu Dodiku koji i nakon tuceta presuda suda u Hagu tvrdi da genocida nije bilo. Ako je to zvanični stav SAD-a, to onda znači da su svi ostali već odavno pristali. Za razliku od Libije, ne radi se o spašavanju stanovništva ispod kojeg su polja bogata naftom, nego masovnim grobnicama kao što je slučaj u Srebrenici i cijeloj istočnoj Bosni.
Od vlada zemalja zapadne Evrope, osim časnog izuzetka ove i prošle vlade u Velikoj Britaniji, ničemu se ne možemo ni nadati jer njihova politika, kao i politika Evropske komisije, ostaje prihvatanje i promoviranje postgenocidne realnosti kao “okretanje ka zajedničkoj evropskoj budućnosti”.
Poruka koju ovaj zaokret u politici međunarodne zajednice predvođene SAD-om šalje preživjelima je vrlo jednostavna: genocid, etničko čišćenje, zločini protiv čovječnosti, klanje drugim riječima u svim svojim manifestacijama, nisu samo prihvatljiv način rješavanja međuetničkih razlika u ovoj zemlji, nego se očigledno isplate.
Jedino strašnija od ponašanja međunarodne zajednice je tišina SDA i SDP-a. Navodno, kada je svojevremeno američki ambasador Patrick Moon na jednom od sastanaka s Miloradom Dodikom stavio pitanje propisa za izbore u Srebrenici na dnevni red, Dodikov odgovor je bio da se o svemu može razgovarati, ali da je sramota da ni Sulejman Tihić ni Zlatko Lagumdžija nisu ni pokušali da razgovaraju o tome. Osim stidljive izjave nakon jednog od samita šestorke kako se razgovaralo i o izborima u Srebrenici, nije se dogodilo ništa.
Za mene, kao i veliku većinu nas koji smo preživjeli genocid i etničko čišćenje na prostoru onoga što se danas, nažalost, zove Republika Srpska, pitanje odnosa prema tim zločinima prevazilazi stranačku ili bilo koju drugu pripadnost. Stoga, u skladu s onim što su jučer, i u moje ime, iznijela udruženja preživjelih, postoji nekoliko mogućnosti.
Jedna je da u narednih desetak dana oni koji se kunu u državu dobiju kičmu i da se njihovi delegati ne pojave na sjednici Doma naroda na čijem će dnevnom redu biti usvajanje državnog budžeta, bez njih naime, nema kvoruma, i podrškom budžetu uvjetuju stalnu izmjenu izbornih pravila za Srebrenicu tako da svi prijeratni žitelji mogu glasati na izborima u Srebrenici. Međutim, to je bojim se, malo vjerovatan scenarij. Naći će se već neki “Abdić”, da kaže, kako čovjek, eto, ipak, mora biti realan.
Ukoliko ovakav budžet bude usvojen, druga mogućnost je bojkot izbora. Izborni proces bez izmjene pravila u Srebrenici će biti nelegitiman iz više razloga. Prvo, najmanje dvije hiljade glasača iz Srbije redovno glasa na izborima u Srebrenici. Drugo, stvarnost proizvedenu genocidom možda mogu priznati oni kojih se ova zemlja ne tiče, ali ne i žrtve, naročito srebreničke. Treće, ako međunarodna zajednica želi Srebrenicu predati na upravljanje Dodiku, neka to uradi bez glasova žrtava.
Na kraju, postoji još jedna mogućnost.
Ako SDA, što je očekivati, ne ostane dosljedna i na kraju naloži svojim delegatima u Domu naroda da glasaju za budžet, a izborna pravila ostanu neizmijenjena, posljednja mogućnost koju građani ove zemlje imaju jest masovna registracija, odnosno prijava boravka u Srebrenici. Nijedan zakon ove zemlje to ne sprječava. Ne postoji imovinski cenzus za prijavu boravka. Potrebni su zahtjev za zamjenu lične karte, izvod iz Knjige državljana i uplata takse od deset maraka. Stoga, neka ovo bude poziv svima, s obje strane linije koja nas je dijelila u “sarajevskom ljetu” da se pridruže “srebreničkoj jeseni”, prijave boravak i na lokalnim izborima u Srebrenici glasaju za zajedničkog kandidata. Na sve strane se čuje kako će uvijek biti više onih koji ovu zemlju vole više nego onih koji je ne vole. Hajde da se prebrojimo. U Srebrenici – poziva na kraju svoga teksta Suljagić, koji je i sam preživio goglotu i stradanje u ovome gradu.
(VisokoIN/Fena)
