Bh. glumac Feđa Štukan reaguje na kampanju ‘Ponosan na domovinu’ koja ovih dana puni stupce ovdašnjih medija, a iza koje stoji Bošnjačka akademija nauka i umjetnosti, tačnije BNF – Bošnjačka nacionalna fondacija.
Biti “Ponosan na domovinu”, šta to zapravo znači?
Osjećati ljubav prema komadu vještački ograničene teritorije… Ratom i ubistvima…
Zemlja ne može biti nečija; kako ja vidim stvari, svi smo tu samo privremeno. Zemlju čak možete i kupiti, ali ni tako ona neće biti vječno vaša.
Ali dobro, postojale su i prije, isto ovako kao mi, teritorijalne životinje. Naprimjer, naš najbliži predak koji se razlikuje od nas samo po debljini dlake, ne čak ni po broju dlaka, nego po debljini, i po tome što je umjesto kalašnjikova u ruci nosio toljage. Pustite u pozadini muziku iz uvodne scene filma Odiseja 2001 “kako je govorio zaratustra”, i dobićete bližu sliku stvarnog patriote i zaštitnika teritorije, ženki, čopora.
Da li je moguće da teritoriju trebamo voljeti i braniti toljagom isključivo zbog toga jer smo na njoj rođeni? Ja ne mogu da prepoznam kvalitet i svrhu takve ljubavi.
Voljeti nešto vještački ograničeno – za mene je ograničeno!
Postoje i oni koji će vas pokušati ubijediti da vam je lično Bog dao komad teritorije, npr. Izraelci, Bošnjaci, Srbi, Hrvati, i ostali teritorijalni čopori, nedovoljno razvijene svijesti o tome koliko je život kratak i šta su stvarne vrijednosti u životu; a kako vam je svijest razvijena, vjerovatno će vas u to i ubijediti.
Dati taj kratki i vrijedni život za komad teritorije, zvuči li vama to besmisleno kao meni?
Neki da sam čuo od jednog našeg uglednog filozofa, čije mišljenje sam jako poštovao, kako “ako ne volite domovinu, ne možete biti čovjek”.
Ja mislim da ako ne volite domovinu, ne možete biti majmun sa toljagom, a čovjek i te kako možete. I to čovjek koji je evoluirao od majmuna, neko ko se smatra stanovnikom planete i univerzuma, ko za komad krvavo oivičene teritorije nije u stanju zveknuti drugog homosapiensa toljagom po tintari, i da su riječi “patriotizam” i “domovina” samo bombastično artikulisane riječi – istog značenja kao i majmun i zapišana teritorija.
Zato djeco, kanite se uzgajanja atavističnih emocija, ne dajte da vas pumpaju “velikim riječima” – “patriotizam”, “domovina”, “ponos”; to su velike riječi koje izgovaraju mali ljudi da bi izgledali veliki, kao pauni koji šire svoje repove da bi prividno povećali volumen i tako pokušali da prepadnu protivnika ili impresioniraju ženke.
Ponosni na domovinu? Na šta konkretno? Šta se to ovdje u zadnjih dvadeset godina desilo vrijedno ponosa? Prosvijetlite me. Osim što se “Bosna” i “ponosna” rimuje, ne vidjeh išta osim stvari kojih se svaki normalan čovjek može samo stidjeti.
Ponosni na rijeke i planine, kao da smo ih mi gradili i kopali kanjone, kao da to nije nastalo u 4,5 milijarde dugom geološkom procesu. I rijeke i planine bile su tu i prije Bošnjaka, Srba, Hrvata i ostalih, i prije dinosaurusa i mnogo, mnogo prije toga.
Nemamo se mi čime hvaliti. Nema tog tuđeg perja kojim se mi možemo okititi. Riječi “ponos”, “domovina”, “patriotizam”, izgovaraju se samo s jednim razlogom, da vas natjeraju da uzmete toljagu i da u potpunom besmislu, za njihove debele guzove i pune džepove, date svoje dragocjene i kratke živote. Uče vas kako je taj komadić zemlje bitniji od vas. Eto koliko vas poštuju, eto koliko im značite. Komadić zemlje koji ionako ne može biti vaš po prirodi stvari, koji i ne treba biti vaš.
Za te nerazvijene mozgove, koji sebe vide kao velike vođe naroda, a ja ih vidim kao majmune koji ‘mjesto krzna sad imaju odijela, koji se bore za dominaciju u čoporu i za naklonost ženki, potpuno isto kao i naši preci.
Nemojte dati svoj život zbog praistorijskih primitivnih nagona.
Budite stanovnici planete zemlje, a ne ograničeni majmuni – ograničene teritorije!
