Majka je smrt zaslužila jer tog kobnog jutra nije htjela sa njim klanjati sabah-namaz, a policija i tužilaštvo su novinarima samo priznali kako se mlađahni ubica prepoznaje kao vehabija i često boravi u džamiji Kralj Fahd.
Teroristički atak na Ambasadu Sjedinjenih Američkih Država u Sarajevu nije, kako nam uporno pokušava servirati nekolicina televizijskih kvazidnevničara – svrstao Bosnu i Hercegovinu u istu ravan sa Afganistanom. Ali jeste konačno razgolitio onaj vid ovdašnjeg koketiranja sa radikalima u vlastitim redovima, na koji već godinama upozoravaju domaći muslimanski intelektualci, pokoji bošnjački političar i nekolicina novinara. Svi redom zauzvrat doživljavaju progone sa onih istih stranica i od onog istog vjerskopolitičkog dueta koji vehabijski pokret u našoj zemlji već godinama podržava i uzgaja, ne krijući namjere da upravo uz njihovu pomoć od komada zemlje na kojem većinom žive Bošnjaci, naprave svoj feud. Zanimljivo: i jedan i drugi – i reis ef. Mustafa Cerić i njegov politički projekat s prošlih izbora Fahrudin Radončić, požurili su prošlog petka da osude napad na Ambasadu SAD-a, a ovaj drugi je čak zatražio istragu ko je vehabije doveo u BiH, valjda da se Ameri ne dosjete.
E pa, ako ćemo pravo, Radončić – koji je rat proveo tik uz Sefera Halilovića – zna odgovor ko ih je doveo, a da ih je on čuvao i njegovao sumnje nema. Kada je 26. novembra 2006. prof. dr. Rešid Hafizović na stranicama ove novine objavio tekst “Oni dolaze po našu djecu”, u kome je, manirom angažiranog muslimanskog intelektualca, iznio hronologiju pošasti zvane vehabizam i upozorio na njegove posljedice u Bosni i Hercegovini – reis Cerić je uzvratio saopćenjem na kome su mu pozavidjeli i najslavniji spisatelji partijskih direktiva. Već tada su padale opklade da je efendijin spisateljski duh pogurao vlasnik Avaza, tada još bez svoje partije, no u svakom slučaju, hajku protiv Hafizovića vodio je Avaz.
U tom sramnom obračunu sa prof. Hafizovićem, Rijaset IZ-a osudio je “neprimjerene kvalifikacije prof. Rešida Hafizovića na račun Kraljevine Saudijske Arabije koja je neizmjerno pomogla našoj zemlji i našem narodu kad je bilo najteže. Nije u duhu akademskog digniteta, niti je u duhu bosanskog kućnog odgoja, davati paušalne sudove o bilo kome, a kamoli o saudijskom kralju, kao čuvaru dva sveta hrama – Mekke i Medine”. Pjenio je ef. Cerić, a Avaz ponavljao danima. Vrijedi se prisjetiti jednog od dijelova toga teksta koji je spisatelje saopćenja posebno naljutio: “Da vehabijsko proglašenje službenog džihada nije bio tek formalan i zanemariv čin, posvjedočit će, domalo iza toga, strašni pokolj koji su vehabijske falange načinile najprije u Kerbeli 1802, gdje su ubijene hiljade muslimana, opljačkana njihova imovina, a nisu bile pošteđene ni njihove džamije, turbeta i mezarja; iza toga je slijedilo krvoproliće u Ta'ifu 1803. i Mekki, zatim u Medini 1805, a onda diljem kolijevke islama, a u tim pokoljima nisu pošteđene žene ni djeca, starci i druga nejač.”
Rijaset se, uz ograde od Hafizovića, tada pozvao na svoje komisije koje će “napraviti analizu duhovnog stanja u IZ-u”. Vrhunac reisova beščašća, nije bio samo napad na prof. Hafizović, već i teza da su vehabijski pokolji – već registrirani u BiH – pojedinačni činovi nedobronamjernih muslimana, kako nam je to opisao Rijaset. Dakle, Muamer Topalović, koji je pod izgovorom borbe za čisti islam poubijao skoro cijelu porodicu Anđelić uoči Badnje noći 2002. nadomak Jablanice, bio je nedobronamjeran; nedobronamjeran je bio i dvadesttrogodišnji Vedad iz Sarajeva, koji je početkom 2006. u ranim jutarnjim satima zaklao svoju majku, a potom sav krvav pred Istikal džamijom na Otoci, dok se prao na česmi, objasnio neupućenim radnicima kako je kod kuće “zaklao kurban”. Majka je smrt zaslužila jer tog kobnog jutra nije htjela sa njim klanjati sabah-namaz, a policija i tužilaštvo su novinarima samo priznali kako se mlađahni ubica prepoznaje kao vehabija i često boravi u džamiji Kralj Fahd i Kulturnom centru Saudijske Arabije.
Rijaset nas je tada umirivao tvrdnjom da vehabije nisu u “našim upravnim i akademskim religijskim institucijama: u našim džamijama, našim medresama, našim akademijama”. Zanimljivo: malo prije isti je Rijaset izdao saopćenje, a Avaz to sve sa slikom dokumentirao, kako je Mustafa ef. Cerić ugostio Abu Hamzu? To je onaj vehabija koji je sa TV ekrana izvrijeđao bosanske muslimane, a domaću ulemu nazvao službenom i komunističkom. Nekako u isto vrijeme u Novom Pazaru napadnuti su mujezin i imam u Arap-džamiji – nije isključeno da je u napadu Zukorlićevih jurišnika sudjelovao i ovaj Jašarević – no, u Sarajevu su i Zukorlić i napad i vehabije, barem od reisa Cerića, proglašene novim muslimanima. To su oni isti likovi koje je Dnevni avaz huškao na učesnike Queer festivala, zgražajući se što usred Ramazana organiziraju izložbu fotografija?!
Da se sad ne bavimo ostalim bizarnim poduhvatima nedobronamjernih vehabija i dobronamjernošću njihovih zaštitnika, dovoljno je podsjetiti da su i Mustafa ef. Spahić i prof. dr. Adnan Silajdžić i akademik Esad Duraković i prof. dr. Hilmo Neimarlija i prof. dr. Fikret Karčić i brojni drugi koji su se drznuli da u svojim tekstovima, intervjuima, u svojim angažmanima unutar Islamske zajednice BiH ukažu na opasnost i štetu koje Bošnjacima i Bosni i Hercegovini prijete zato što se reis Cerić, umjesto svojim poslom, bavi Radončićevom politikom, dospjeli na Avazove stubove srama, a izvjesni Sadmir Nukić, vehabija iz Srebrenice, na prvo mjesto liste Saveza za bolju budućnost u RS-u.
Sad smo tu gdje jesmo. Vehabije su već odavno došle po našu djecu, na podjeli, svađama i radikalizaciji Bošnjaka Avaz ne štedi ni prostora ni papira, a pravi čisti islam iz sehara Saudijske Arabije teško može doprinijeti preokretu preko noći. Ono što je najtužnije i najbolnije za bh. stvarnost jest notorna istina da je već odavno prestalo biti važno porijeklo vehabija: za posljednje gotovo dvije decenije, koliko šire pravi i čisti islam po BiH, okupili su dovoljan broj abu muamera, abu vedada, abu mevlida…
Nije više važno ni koliko su džamija očistili od tradicionalnog bosanskog islama. “Oni vrše agresiju na ono što je kod našeg džematlije najljepše, udaraju na namaz, govorim o početku i pripremi za namaz, o održavanju prostora za život koji je uvijek spreman za obavljanje namaza, preko odlaska u džamiju, uzimanja abdesta, ulaska u džamiju… Oni nisu agresori na naše birtije i na naše bordele, oni su agresori na našu tradiciju”, rekao je u jednom intervjuu čestiti Mustafa Sušić. Agresori na našu tradiciju postali su teroristi na američku ambasadu i džaba se sada Almir Džuvo pravda kako ih je uspio prebrojati: nisu sve vehabije čak ni potencijalni teroristi, ali vehabije jesu ozbiljan problem Islamske zajednice koja, ako želi dobro Bosni i Bošnjacima, konačno se mora odreći svojih političkih paktova, nazvati i vehabije i radončiće i ceriće pravim imenima i krenuti na posao. Zarad naše djece.
(VisokoIN/Vildana Selimbegović/Oslobođenje)
