Većina Roma u naselju Varda u blizini samog centra Kaknja živi u neljudskim uslovima i kućama kojima stalno prijeti opasnost od urušavanja, a često i bez struje i vode. Unatoč teškom životu i marginalizaciji ove manjine, nadaju se boljem sutra i kažu kako samo žele da dobiju posao i da na pošten način sebi zarade za život.
Ekipa Anadolu Agency (AA) u povodu Svjetskog dana Roma posjetila je naselje Varda, gdje se nalazi najbrojnija romska zajednica u Bosni i Hercegovini.
Blatnjavom cestom dolazimo do trošne kuće Senije Vehabović, koja živi u ovom naselju sa suprugom i četvero djece.
“Težak je život. Nemamo ništa ovdje. Nemamo vode ni struje, a moja kuća nema ni plafon da je omalterisan. Posla nema, nemamo ni prava, jedino ako negdje privatno zaradimo. Ja nigdje ne radim, a muž radi na tri mjeseca, primljen je u ‘Vodokom’ ali se ne može tako živjeti. Ako ga prime za stalno, onda bi i plata bila veća, ovako nema ni topli obrok. Od 300 KM mjesečno se ne može živjeti“, govori Senija.
Većinu novca Senijina porodica troši na njene lijekove i put do bolnice.
“Ja sam bolesna. Bila sam na operaciji i sada ponovo trebam da idem na operaciju. Teško je zaista. Trebam u Sarajevo, a život je skup“, navodi Senija.
Senijin osmogodišnji sin jedini ide u školu, u treći razred.
“Nismo imali mogućnosti da školujemo ostalu djecu. Samo sin ide u treći razred osnovne škole. Za ostalu djecu zaista nismo imali mogućnosti“, dodaje Senija.
Na pomoć vlasti odavno ne računaju, jer one prema Senijinim riječima slabo posjećuju naselje i rijetko pomažu.
Dika Musić živi odmah prekoputa Senije. Ni njen život nije ništa ugodniji.
“Slabo se ovdje živi. Nema se novca, nema se sredstava. Jedan mi je sin u zatvoru, a drugi skuplja smeće kako bismo nešto prodali i zaradili i nešto malo penzije imam, ali ne može se od toga živjeti. Dok vratiš dugove narodu, odoše pare. Nemaš od čega“, govori Dika.
Navodi da se u toku sedmice, do petka zaradi možda 20 maraka da bi se moglo preživjeti.
“Ja živim sa sinom, muža nemam, umro je. Niko nam ne pomaže i ne znam zaista šta da kažem. Ovdje nema života“, dodaje Musić.
Sanela Čičak također, živi u Vardi. U jednoj prostoriji živi sa suprugom i troje djece.
“Vidite sami kako se živi: nigdje ne radim, muž mi je na birou. Jedino od čega živimo su sekundarne sirovine koje skupljamo po kontejnerima. Svi živimo u jednoj sobi. Nemamo primanja i u narodnoj kuhinji dižemo hranu“, kaže Sanela.
Njeno desetogodišnje dijete ide u školu, ostalo dvoje su prekinuli.
“Jedino od čega možemo živjeti je skupljanje limenki, željeza. To je jedino što radimo. Niko ne pomaže ovdje, a ne vjerujem ni da će se to išta promijeniti. Dosta Roma je otišlo vani negdje tražiti sreću, vide da ovdje napretka nema“, dodaje Čičak.
Navodi kako “nema veze što je Svjetski dan Roma kad su u samom gradu zaboravljeni od svih”.
“Vidite da nam ni kuće nisu dobre. Ceradom nam je pokriven krov da nam ne prokišnjava. Živimo u jednoj prostoriji i to nam je i boravak i kuhinja i kupatilo, ovakav život nema smisla“, zaključila je Sanela.
Svjetski dan Roma, 8. april obilježava se u čast prvog Svjetskog kongresa Roma, održanog od 8. do 12. aprila 1971. godine u Londonu, što je jedan od najvažnijih događaja za Rome. Tada su usvojene odluke o romskoj zastavi te himni.
(VisokoIN/AA)
