PIŠE: Damir Delić Đuljić
Rečenice-formule koje nas čine jednim od najsiromašnijih naroda u Evropi, narodom koji tako vapi za poštovanjem, a tako je nespreman da ga živi u odnosima sa drugima. 10 teških presuda protiv bosanskog čovjeka 21. stoljeća, koji je guzicom u kosmopolitizmu, a glavom u 19.stoljeću. 10 rečenica koje slušate svaki dan, a koje dijagnostifikuju ljenost kao karakternu osobinu, licemjerje kao svakodnevnicu a, nažalost, vjeru i bogobojaznost kao argument vlastite hrabrosti i snage. Kao autor ovog osvrta, apsolutno se ne ograđujem od ovih rečenica, štaviše, sigurno da se i meni omaknu. I omiču. Ovo je 10 osuda sa kojima ne možemo nikuda. A bez kojih ne znamo.
1. Nisam ja lijen ali kad vidim neće niko – onda neću ni ja
Niko da odstupi od ovog strašnog začaranog kruga. Neće Mujo i Suljo pa neću ni ja. Od svega što bismo mogli prihvatiti kao novinu i kao promjenu, najlakše se prilagodimo tuđem modelu hladovanja i foliranja. Ova vrsta ljenosti je unekoliko i dobra – jer smo tako dugo sačuvali tajnu bosanskih piramida. Mora biti da je bilo bar stotinu istraživača koji su željeli da raskopaju Visočicu ali kada su shvatili da neće niko – odlučili su da onda neće ni oni. Objašnjenje je u tački 7.
2. Ja znam prepoznat’ zlo u čovjeku, imam senzor
Svakodnevno srećemo senzor-majstore, pronicljive i hrabre prepoznavače zla u čovjeku. Pojavljuju se u dva pakovanja: u prvom pakovanju prepričavaju svoje dobre procjene koje nisu rekli ili nisu bile prihvaćene, i previd previđene procjene je doveo do kasnije havarije. U drugom, još gorem pakovanju, senzor-majstori raspoznaju današnjicu i objašnjavaju da znaju ko je čovjek dobrih a ko čovjek loših moralnih kriterija. Uglavnom se, u skladu sa trendom ovozemaljske zbilje, opredjeljuju za druženje i lojalnost onima od kojih bi mogli imati koristi, bez obzira na šta je senzor zvonio!
3. Nije do mene
Najbitnije je da nije do mene. Ako nije do mene, onda kao da nije ni do koga, onda kao da se šteta nije ni desila. Tegobno je misliti o uzroku i posljedicama problema i 80% životne energije trošimo na pitanje „do koga je“. Ako se skoncetrišete i pratite vaše komunikacije u narednih nekoliko dana, shvatit ćete da niko i nikada ne govori o problemu. Elaborat uzroka problema završava prstom uperenim na nekoga drugog. Tako prolazi slava svijeta, tako prolazi život ove nesposobne generacije.
Supruga je najbolje opravdanje, pa otuda i onaj vic o Muji čiji su drugovi pod prozorom, zovu ga u kafanu. Nakon kratkih konsultacija sa suprugom, Mujo viče sa prozora: „Idite vi bez mene, ko joj jebe mater“.
4. Ja sam u srednjoj im'o pet iz historije
Autentična tumačenja historije u bh.zbilji predstavljaju jedan popatriotičeni egoizam, sa poddijagnozom polokalpatriočenog egoizma. Ja znam historiju, naročito u onom modelu u kojem ispada da sam ja u pravu. U kojoj ispada da sam ja nasljednik kraljeva koji zaslužuju ovozemaljsko poštovanje, i da je moja nana imala sedam sluškinja. Historija u Bosni i Hercegovini više nije zanimljiva kao istraživačka priča upoređivanja ljudskog života u različitim vremenima. Historija je argument, a temelj tog argumenta je srednjoškolska petica, iz koje sam pobjednik ja! Ko bi posumnjao da sam iz tog argumenta i zaslužio i dobio peticu?
5. Nije za priču ali dobronamjerno ti kažem
Čovjek se osjeća neinteresantnim, bezbojnim i bezvrijednim ako ne zna da priča nešto masno i ekskluzivno pa smo u epohi ludih ekskluziva, Kristijana Golubovića, Severine i Soraje dužni pričati nešto što nije za priču. „Ja sam ti reko pa eto…“, „Ovo ti i ja znamo“, „Sramota me i reći“. Neko, dakako, snosi posljedice naših ekskluziva. E, sad se vratite na tačku 3.
6. Jest bolan, vidio ja na Facebooku
Internet stranica na kojoj objavljujete sadržaje i pratite objave drugih, te komunicirate se znanim i neznanim, predstavlja najbitniji i najkredibilniji medij današnjice. Novinarstvo, ma kakvo bilo, zahtijeva obavezu provjeravanja izvora informacija, i zato i propada. U svijetu Facebooka imamo izvor informacije, medij i neograničen potencijal širenja. Nedostaje samo provjera informacija, koja bi nam svakako i ubila tolika zadovoljstva. Nije Zuckerberg budala. Kada bi postojala obaveza odricanja i preuzimanja odgovornosti – Facebook bi svakako propao – isti dan.
7. Ja stvari gledam objektivno
Svako od nas ima svoju vlastitu objektivnost, koja se u ozbiljnom svijetu zove subjektivni doživljaj. Ali uobrazilja je uobrazilja pa ako vam niko ne replicira, ako imate priliku dovoljno dugo biti okruženi aplauderima, fanovima, tzv. prijateljima, onda vaš stav postaje objektivan. Tok nastanka objektivnosti: bilo vam je mrsko da dalje razmišljate, uzeli ste u obzir nekoliko argumenata koji vam odgovaraju, i donijeli ste značajnu odluku. Da dalje ne mislite. Subjektivnost je objektivnija ako je vezana za tačku 6.
8. Rek'o mi jedan čovjek iz vrha
U reality show-u života modernog čovjeka – od naročitog je značaja imati izvore bliske vrhu struktura odlučivanja. Naročito su popularne varijacije sa političkim strankama, i zanimljivo je da sagovornici uvijek poznaju neke sive eminencije, nevidljive ljude koji upravljaju velikim strukturama. Ovo nisu priče za malu djecu, ovo su najozbiljnije priče, ozbiljnih ljudi, takoreći: donosilaca odluka. Strah od čovjeka iz vrha skida gard sagovornika, a kako kaže narodna izreka: kada se spomene stranka – to nije više razgovor, to je onda poruka!
9. On je prvi udario
Teorija prvog udarca je nesnošljivi faktor opravdanja, poput tačke 3, i potpuno nevezano za tačku 10. Naši hrabri prijatelji i komšije, poput ponositog Bosanca na stećku, stoje i – čekaju. Da neko postavi artiljeriju, pripremi strategiju napada, i poput one licemjerne pjesme Jure Stublića zada prvi udarac koji je – pušten. Logika je jednostavna: kada bi ljudi samo uzvraćali udarce – udaraca ne bi ni bilo!
10. Samo se Boga bojim
Ne shvatajte me pogrešno – bez pogovora poštujem bogobojaznost, no, kombinovana sa navedenih 10 stavki, bogobojaznost djeluje poput još jednog faktora opravdanja i autoidentifikacije kroz toliki stepen nezavisnosti, snage i vjere da je samo Bog limit, i da samo Bog može da nas dira.
Prijatelji, vrijeme je za iskakanje iz ovog reality show-a, i ono elementarno đinđićevsko razumijevanje da je život dat nama sretnicima – sa misijom svake religije i svake poštene filozofije – da poštujemo i živimo tu sreću i da se trudimo da naša okolina nema gastritis i proljev od nas.
Vjerujte mi na riječ, znam da prepoznam te stvari, dobronamjeran sam, bio sam odličan učenik. Stvari gledam objektivno, a slično razmišljaju ljudi iz vrha. Budite dobrice, ne udarajte prvi, samo se treba Boga bojati!
