Piše: Amar KULOVIĆ
Već u legendu odlaze polagano konstatacije kako Visočani svoje najbolje prepoznaju kada nisu u gradu,široj okolini ili desetine kilometara dalje od rodnog mjesta.Obično su to one anegdote i priče sa noćnih izlazaka u Sarajevu,okolnim mjestima i pričama sa jadranske obale gdje može dosegnuti prosječni visočki turist,ne računajući na deblje džepove.Konstatacija koja je mjerilo samo onim koji fakte te vrste poznaju,pa u tom leži čitav dijapazon neviđenog pokvarenjaštva i pomalo rečeno nekaratketno idiotizma u međuljudskom odnosu,koga ljudi tumače kao sfera ljubomore.
Visočka je ljubomora jedna posebna priča;u ovom mjestu našem divnom po okruženju ljudi su odavno kategorija s dva apotrofa i oznakama za upitno-uzvičnu konstataciju,a sve pobrojano samo po ko zna koji put sam se mogao uvjeriti ovih dana kroz razgovore s ljudima koji bi se trebali zvati i zovu se mojim sugrađanima.I po sopstvenom tonu znam da to sugrađanstvo zna biti umiljato samo po potrebi,okrutno bi bilo i dalje pričati da su shrvani sopstvenim kompleksima ubili svaku ljepotu mimo konstatnih pritisaka na političkoj osnovi gdje se sav negativan razvoj i stagnacija grada pripisuje što tek novoizabranom vlašću,što starijoj koja je godinama bila tapkaroš u mjestu bez nekog većeg izgleda da stanje popravi.
A krivi su i ljudi…
Konstatnim podjelama na građane i seljake već sam jednom iskazao kroz pisanje preko ovog portala nejasan stav prema istim koji se ionako dijele a koji stepen emancipacije nisu doživjeli što je problem stekavši kroz razgovar s ljudima koji nemaju veze sa Visokom i iz drugih su sredina,međutim kako te posmatra drugi?Dok u Visokom nosioci starosjedilačkih zvanja prkose svima na zemaljskog kugli,stanovništvo iz vangradskih i prigradskih mjesnih zajednica formira minimalni separatizam u sebi,na stranu umnobolnost te gradske (pa i seoske rečeno) jezgre koja dolazi od ljudi koji su odrastali na asfaltnoj podlozi,iako u ovom momentu finansijski su teško usporedivi sa onim okolo u današnjem vremenu kada imamo ekonomski konstatni pad,sada isti na kulturološkom i sportskom planu,ljudi iz prigradskih predjela su još više neprijateljski raspoloženi i doslovno će manifestovati primitivan i izuzetno prost nedostatak kulturološkog bontona koji općenito u poljuljanim principima života nestaje,nije moderno se baviti poštenjem nego upravo ovom urođenom osobinom-hipokrizije.Nije nama bitno šta drugi misle,ma ja,dok masa pljuvačke drhti u podnožju grla na spomen pojedinca kojem su pri tom tepali i tapšali ga po ramenu uzdižući mu ego-trip i njegovo ja volim samo sebe,svog predivnog sebe….
Preskočivši ustaljene podjele među visočkim življem okrenemo se na jedan frigidno bolan podatak-kako su ljudi „solidarni“ na tuđim mjestima.Obično se konstatno priča o odnosu prema komšiluku i taj postulativni manir je odlika vjernika,ljudi koji su odani religiji i religijskim principima,u visočkom kontektsu poimanja islama kao većinske religijske pripadnosti,aman narodski kako čovjeku izgleda lijepo da na nekoj tuđoj kvadraturi van sve uklete tačke u nekakvom neviđenom snobizmu počinje se svako zvat bratom,jaranom,uz tople,emotivne,vidno potresne zagrljaje i osmijehe koji su vlastitoj avliji lakše možeš vidjet od gladnog psa lutalice nego kod turcizmom rečeno insana,koji svakim danom nije više čovjek nego motoristički demagog što u skoku nastojat prevarit i ličnu sjenu u mraku.
Koliko puta čovjek bude svjedokom kako su na morskim izletima,planini i pretežnom izlasku u bliža mjesta čitavo mjesto ispozdravlja jedno s drugim,ili bar nekom gestom odjednom prepozna da ne bi bilo „u folu“ biti pretežni krmak s nekom polugrimasom i zlobnim pogledom.Koliko puta sam vidio doslovno ponižavanje prema ljudima koji su maltene slabijeg mentalnog pojma,ili su slučajevi o kojima medicina treba da vodi računa,da ne kažem zajednica koja zbog raje eto mora biti mrtvozorna a ne vesela,ili kako se od iole normalnijeg čovjeka izmišlja čitav niz nigdje provjerenih već unaprijed definisanih stavova baziranih na nekom neobjašnjivom poimanju na osnovu izgleda da li je odvratan,đubre,s epitetima korespodencije s nekim dijelovima ljudskog tijela koji su asocijacija na fekalizam,pa ih je bar u jezičkom izrazu izuzetno ružno spomenuti bar javno.Tu se razlikuje interni razgovor od objektivno formirane priče u vidu analize.
Na stranu humorističan stav,provale i sve ono što je uobičajeno u ljudskoj komunikaciji,ovdje je da li prisilno ili već automatistički potrebno nekog zgaziti tek prvim povodom i pri tom konstruisati priču kako je taj neko apsolutni negativac,bez ikakvog zašto.Postoje nevidljivi mentori koji su upravljači teško racionalnim mozgovima visočke okoline,naizgled su prepametni i vješti,u biti su izgubljeni,ispaćenički prehlađeni jer nosom ne vide dalje od jalijskog ili nekog drugog uličnog „Chance'Ellizzea“ koji je njima dovoljan,a niti su bar širi spektar iskoristili da katarzom naprave sopstveno preispitivanje.Svaki pomalo uspješniji pojedinac,bilo ko imalo drukčiji je stidan i bojazan pokazati svoje talente prema tako odvratnim poimanjem mase,koja ne voli ništa svoje ili ga kritikuje konstantno,puna je pirče o nečemu što bi digla iz mrtvih,krenula u kontra revolucije a zapravo je samo poslušna niskim teško vidljivim frustracijama,kompleksima inferiornosti i straha od drukčijeg.
Postoji masa pozitivnih priča iz tako malog grada,koliko perspektive i koliko nosioca uspješnih životnih prepreka imamo u svakom vidu djelovanja koji su nažalost morali otići odavde fizički ili poimanjem u neku drugu sferu kako bi pokazali svoj kvalitet.Sve predispozicije koje Visoko de facto ima i posjeduje nažalost decenijama uništava to bagdadsko trgovačko pokvarenjaštvo destrukcije tuđeg zida,bilo ono gladno ili ne,da se primjetiti da Visoko već želi elitne četvtri i varšavske getoe kako su počeli nazivati neka naselja.Vangradska jezgra da ne govorim,jedna su previše autonomizirana druga nemaju vode,jedna zaboravljena druga se uzdiže a samo jezgro već oronulo, propada i ne treba više nikakva politika da definiše isti pojam kada pored sve destrukcije koje je Visoko tako mazohistički pretrpilo u ekonomsko-društvenoj sferi samo zbog ljudi i isključivo zbog nosioca njihovog,visočkog interesa,za kojeg nekolicina pojedinaca objektivno najviše uzima plodove.
Mentalitet ostao isti,nepromijenjen i svakim danom sve više sopstveno hvalisav u kaljuži blata,tragične gluposti,nepismenosti,lažnog stava i morala,lažnog religijskog i vjerskog sjedinjavanja s Bogom i božijim propisima,lažnim ateizmom,lažnim prijateljstvom pa je potrebno zgazit sve što će iole promijeniti stanje.Svi znaju krivca a šute,i svi su časni a pri tom ogrebani od negativizam,u strahu od vlastitog ogledala jer boli,jako boli ta inferiornost a nameće se kao faktor.Boli jer samo vampir može biti u strahu od sebe,od količine mržnje i neshvaćene unutrašnje psihičke barijere,zbog pravdanja nekome,zbog porijekla nekoga i ne pedigrea onih koji su tu doselili,odselili,ili faktički svjesno za svoje dobro otišli.
Taj neko nije niko,prolazan kao sav svijet.Dok ne počnemo cijeniti svoje, kakvo bilo trenutno a ne želeći napredak,svjesno ga čak i uništavajući,nismo dorasli ikome da mudrujemo i učimo ga životnom principu.Nismo jer smo u očima svijeta smiješni,komedijalni i klasični lažovi sitnijeg zuba nego bilo kakav brend,lopovluk nam je u genima te negostoprimljiv stav prema drugim,nismo ni ekološki osviješteni,sportski se uništavamo nemarom i sebičnom narcisoidnošću a svoje grijehe pravdamo kao nesvjesne.Sve do tada ćemo i dalje živjeti u zabludi kako nam je Visoko iznad svega,činjenice pokazuju surovost i debakl na sramotu nečeg što je bila jedna lijepa priča prije početka rata,prije početka sunovrata,a generalno i kao kasaba imala je bar trunke ljudskijeg.
Postoji šansa samo u percepciji,kada ljudi shvate da ih sama laž vara svojim trikovima. I do eventualnog preokreta ćemo se fino ispitati na drugim lokacijama,grliti se i ljubiti na tuđim mjestima i hvaliti se kako smo unikatna,visočka raja.
(VisokoIN)
