Piše: Boris DEŽULOVIĆ
Zvao me nekidan u dva iza ponoći Kožo da mi pročita vijest iz novina. Ima on taj običaj, zovne u gluho doba noći iz kafane da ispriča vic ili pročita vijest iz novina.
“Jesčito”, kaže, “za onaj turistički resort u Trnovu?” “Kakav resort?”, odgovorio ja. “Evo piše da će neki levati iz Ujedinjenih Arapskih Emirata uložiti četiri i po milijarde maraka u luksuzni resort u Trnovu kraj Sarajeva, divovski turistički grad za četrdeset hiljada ljudi!” “Ah to, vidio sam”, sjetio se ja, “ali zašto levati?” “Čuj, četiri i po milijarde za cijeli jedan grad sa skijalištima, bazenima, parkovima, luksuznim vilama, trgovačkim centrima, vještačkim jezerima i hotelima s pet zvjezdica?!”, nasmijao se Kožo. “Pa za sto hiljada Semir Osmanagić bi im u Trnovu otkrio tri takva!”
I zaista, na kompjuterskoj simulaciji resorta zvučnog naziva Buroj Ozone sve je onako kako arapski “developeri” zamišljaju ta arhitektonska čuda, Dubai u Trnovu sa sve onom fantastičnom futurističkom high-tech arhitekturom i veličanstvenom fontanom u obliku riječi “Buroj”, u osnovi dakle nešto kao motel Gajić u Šešlijama kraj Dubaija, samo malo veće – dobro, Dubaija, Doboja, ista stvar – i razuman se čovjek mora upitati je li možda jednostavnije, brže i jeftinije bilo da su projekt povjerili Indijani Džonsu iz Visokog.
Najkasnije do proljeća ove godine dr. Semir Osmanagić bi na izvanrednoj konferenciji za novinare u Trnovu svečano objavio kako je na obroncima Bjelašnice otkrio čudesan futuristički grad za nekih četrdesetak hiljada stanovnika s fantastičnim umjetnim jezerima, na tim jezerima umjetne otočiće, na tim otočićima umjetne vile, a u tim vilama najveće svjetske zvijezde, među kojima je za sad identificirao Angelinu Jolie, Brada Pitta, Georgea Clooneya i Dinu Merlina. Ovako odoka, prije nego stignu dobrovoljci i rudari iz Kreke da počnu s iskapanjima, grad budućnosti – što ga je Semir radno nazvao Bosanski resort Sunca – star je otprilike minus dvije-tri hiljade godina, što prevedeno na jezik laika znači da u svom punom sjaju neće postojati prije 4000. godine naše ere.
Dr. Osmanagić bi svakako iznio i prilično uvjerljive pretpostavke da bi se na obroncima okolnih planina Igmana, Treskavice i Jahorine za nekoliko hiljada godina, pored Resorta Sunca, trebala nalaziti još najmanje dva slična luksuzna naselja – Resort Mjeseca i Resort Ljubavi – međusobno povezana mrežom podzemnih tunela s uklesanim runskim natpisima i, dakako, kamenim kuglama kojima znanost još ne zna točnu svrhu i funkciju.
Futuristički gradovi iz daleke budućnosti, ponosno bi na kraju zaključio naš glasoviti istraživač, još su jedan dokaz da će u Bosni i Hercegovini kad tad, za dvije, tri ili deset hiljada godina, živjeti inteligentna bića sposobna za nama još nezamislive civilizacijske i investicijske pothvate.
– Turistički – došapnuo bi mu u to načelnik općine Trnovo, sve se smješkajući prema kamerama.
– Šta turistički? – zbunio bi se malo Semir.
– Pa turistički gradovi, ne futuristički.
– Nisu futuristički?
– Jok. Turistički.
– Znači zato one kamene kugle! – lupio bi se po čelu naš glasoviti istraživač.
Nije, naime, samo to što su famozni investitori iz Buroj Property Developmenta iz Dubaija do ideje o Resortu Sunca, Buroj Ozoneu, ili kako se već zove, došli na jednak način kao Semir Osmanagić do piramide Sunca – dakle sasvim slučajno, gledajući bosanske prirodne ljepote, pa nepogrešivo u njima prepoznavši savršen oblik piramide, ili savršen oblik pranja novca, reinvestiranja profita, čega već – već što danas u Bosni i Hercegovini i jedna i druga stvar, dakle i piramide od dvadeset hiljada godina i investicije od četiri i pol milijarde maraka, spadaju u jednako paranormalne pojave.
S tim da ono brdo iznad Visokog iz daleka, jebiga, stvarno sliči na piramidu.
U oba slučaja – primijetili ste i vi tu stvar – od bosanskohercegovačkih se patriota traži duboka vjera u “našu stvar”. Tko ne vjeruje u visočke piramide, prezira je vrijedan i slab rodoljub: nikad od takvih nadmenih skeptika i “naučnika” niste čuli da se oholo podsmijevaju onim smiješnim, patuljastim egipatskim brežuljcima što izgledaju kao garaže za visočke faraone. Jednaka je stvar s luksuznim futurističkim – dobro, turističkim – resortom u Trnovu: tko ne vjeruje u investiciju od četiri i pol milijarde maraka u bosanskohercegovački turizam, taj ne želi dobro svojoj domovini. Bosna i Hercegovina kao bogata i prosperitetna turistička sila takvima smeta jednako kao što im smeta kao najstarija svjetska civilizacija.
Zašto bi, vele recimo skeptici, i u kojemu paralelnom svemiru nekome s četiri i pol milijarde maraka viška uopće pala na pamet Bosna i Hercegovina, tko bi razuman investirao tolike pare u izgradnju divovskog luksuznog resorta za bogataše, u najnestabilnijoj i najkorumpiranijoj ekonomiji na kugli zemaljskoj? Isti oni, odgovorit će patrioti, koji su investirali i u dvjesto dvadeset metara visoku piramidu.
Razum i znanost, kako vidite, tu slabo kotiraju. Skeptici, recimo, jednostavno i logično pitaju zašto se na potpisivanju protokola o namjerama nije našao nitko iz federalnih ili državnih vlasti: četiri i pol milijarde maraka nisu male pare, čak i u Kini takav bi projekt potpisivao barem premijer, ako ne i sam generalni sekretar Partije, a u Bosni, eto – načelnik općine. Kao da arapski šeici u Trnovu grade tvornicu kamenih kugli, a ne kompleks vrijedan polovicu cjelokupnog državnog budžeta.
A zašto bi – odgovore onda protupitanjem patriotski vjernici – i u kojemu paralelnom svemiru nekome s četiri i pol milijarde maraka viška uopće palo na pamet da se dogovara s federalnim ministrima ili članovima Predsjedništva, tko bi razuman investirao tolike pare u izgradnju divovskog luksuznog resorta za bogataše, pa potpisao ugovor s Bakirom Izetbegovićem?
I znate što? Govorite što hoćete, ali uvjerljivi dokaz o postojanju bosanskih resorta u Trnovu ja još nisam čuo.
