Piše: Mirza Softić
Nisam znao u koju rubriku da smjestim ovaj osvrt, pa sam se našao u dilemi da li da ide u “Moj heroj” ili možda u “Društvo”. Budući da ovakvi osvrti ne pripadaju nigdje, rubrika “Ostalo” je idealna za loše političare i još lošije ljude, prepune pogrešne ideologije i namjere da se preko mrtvih dođe do svog cilja. Naravno, Alija Izetbegović nije moj heroj, niti će to ikada biti, rubrika bi u ovom smislu poslužila samo za ironiju, ali možemo sasvim sigurno reći da je Alija herojski branio svoje ciljeve i svoju planiranu dinastiju, baš onako kako smo mislili da herojski brani Bosnu. A herojski Bosnu nije branio nikad, nego je to činio samo sa svojom porodicom, bliskim prijateljima, mladomuslimanskim okruženjem, te onim od kojih je imao koristi. Pod “ove od kojih je imao koristi” možemo svrstati kompletnu tadašnju nacionalističku strukturu Jugoslavije, na čelu sa duetom Milošević – Tuđman, pa preko Šešelja, Karadžića, Mladića i ostalih zlotvora koje su proizvele razne tajne službe.
Ali, krenimo redom, onako, bez mnogo okolišanja i istorijski. Alija Izetbegović, čija je godišnjica smrti upravo danas, rođen je prije 87 godina u Bosanskom Šamcu, odakle potiče i današnji predsjednik iste političke partije, SDA, Sulejman Tihić. Poslije Drugog svjetskog rata krivotvorena istorija govori kako su Izetbegovića uhapsili zbog članstva u organizaciji Mladi Muslimani. Međutim, u knjizi “Deda, Dedo i Babo Bosnu KOSili”, autora Munira Alibabića, tvrdi se kako to nije bilo moguće. Naime, po tadašnjem zakonu FNRJ, dužina služenja vojnog roka je bila tri godine, a zatvorske kazne se nisu mogle kompenzirati samim vojnim rokom. Dakle, vrlo je jasno da Izetbegović nije bio u zatvoru, nego je služio vojsku, kao i svaki drugi zdrav jugoslovenski muškarac. Kao i mnoge druge istorijske činjenice, i ova je iskrivljena praveći najnoviju istoriju, poput one da u “doba mraka” čak ni kod kuće nismo mogli klanjati (bivši reis Mustafa Cerić, na jednoj od hutbi u sarajevskoj Begovoj džamiji, op. a.).
Još jedna od podmetačina, koja se desila u režiji SDA i njihovih satelita, govori o posvađanosti same Stranke demokratske akcije, sa jednim od kreatora zla, Dobricom Ćosićem, zatim Slobodanom Miloševićem i inim poslušnicima. Iako je Izetbegović zbog famozne “Islamske deklaracije” osamdesetih zatvoren, upravo je Dobrica Ćosić lično inicirao i insistirao na puštanju cjelokupne grupe iz zatvora, te u tome kasnije i uspio.
Koliko su važnu ulogu u projektu SANU-a (projekat Velike Srbije) imali Izetbegović i njegova grupa koja je takođe sa njim bila u zatvoru, najbolje se vidi iz činjenice da je na prvom sastanku SANU-a poslije usvajanja Memoranduma stavljena na dnevni red “Predstavka”, kojom se traži puštanje iz zatvora (ovog puta zbog stvarnog boravka) Izetbegovićeve grupe. Ispod “Predstavke” su potpisani Matija Bećković, Dimitrije Bogdanović, Kosta Čavoški i Dobrica Ćosić, a razloge za puštanje Alijine grupe na slobodu, kreatori zla upravo nalaze u samoj demokratiji, te slobodi mišljenja i štampe, te zbog toga ne odobravaju daljnje zadržavanje Izetbegovića, Latića i ostalih u zatvoru. To im i uspijeva, te Izetbegović biva oslobođen 1988. godine, nakon samo pet godina izdržavanja kazne, iako je bio osuđen na cijelih četrnaest, zbog planiranja stvaranja islamske države i antijugoslovenskog djelovanja, što će se kasnije pokazati istinitim. Famozna grupa koja je izdejstvovala njihovo puštanje na slobodu sebe je nazvala “Odborom za odbranu slobode misli i izražavanja”, a njihova kasnija djela su utemeljila i objelodanila njihove tadašnje namjere, a to je da Izetbegović bude njihov pijun, doduše možda i nesvjesno, koji će voditi narod Bosne i Hercegovine, i koji će poslužiti kao živi štit u narednim pokoljima. A pošto su akademici iz Beograda planirali mnogo unaprijed, i taj im se plan ostvario, što upravo možemo vidjeti danas, dvadesetak godina od početka ludila na Balkanu, kada shvatamo da nam je Alija u amanet ostavio samo jad i bijedu, pogotovo u ekonomskom, ali i u duhovnom smislu, a sve zarad stvaranja države u kojoj će njegova familija uredovati. Tu nikakve ideologije nema, nego to upravo podsjeća na Islamsku revoluciju u Iranu, o kojoj govori proslavljena autorica Marjane Satrapi u djelu “Persepolis”, kada kroz primjer svog rođaka koji treba liječenje van Irana, predstavlja polupismenog čovjeka koji odlučuje o tome ko će dobiti pasoš, a ko ne. Polupismeni lik sve vrijeme spominje Boga, te mu je svaka druga “ako Bog da”, na kraju ne odobrava pasoš, a rođak umire. Dakle, on je pred Bogom čist, jer Bog to nije dozvolio (iako je on odlučivao o tome, a Bog mu sigurno ništa nije unaprijed dojavio).
Pored ekonomskog kraha bh. društva, Alija je vjerovatno najodgovorniji za duhovno unazađivanje bh. građana, pogotovo onih sa muslimanskim predznakom, koje danas retardirano nazivamo Bošnjacima. Zašto ne valja naziv Bošnjak, pisao je u jednom od svojih radova prof. dr. Midhat Riđanović, a koji možete pročitati ovdje. Naravno, samim Bošnjacima neće još zadugo biti jasno šta sebi čine konstantnom nacionalističkom propagandom, serviranom iz režije SDA i sličnih, kako bi se ovladalo polupismenim masama. Jedna od najvećih prednosti Bosne i Hercegovine nad ostalim republikama je upravo bio taj kosmopolitizam, koji se danas može sakupljati kašikama, ali ne onim zlatnim, kakve su nam 1990. godine obećali, nego zarđalim, praznim i jeftinim, onakvim kakvim nikad nismo željeli jesti. A pored svih izgubljenih prednosti koje smo imali, jedan od primjera kako se ovladava polupismenim masama, predstavlja Fakultet političkih nauka u Sarajevu, koji gaji konformiste, ljude koji ne znaju misliti svojom glavom, nego koji samo slušaju i skaču na mig onog “Drugog”, “Moćnog”. Dekan u doba kada sam studirao, prof. dr. Ismet Grbo, izjavio je jedne prilike kako FPN sklanja djecu s ulice, te zbog toga nema posebnog kriterija za upis. Tačnije, ko god plati, biva i upisan, a ko god je u toj cijeloj priči malo inteligentniji, kasnije će shvatiti koliko je akademski kadar neobrazovan, nepismen i indoktriniran. Formula je sasvim jasna; loši novinari, vlast duže na vlasti; loši politolozi, vlast duže na vlasti; loši sociolozi, vlast duže na vlasti. Treba li još nešto reći? A da, dekana je postavila Alijina SDA.
Emir Suljagić, bivši ministar obrazovanja i nauke Kantona Sarajevo, u jednom od svojih tekstova, dok je radio kao novinar, pisao je za magazin Žurnal o tome “zašto prezire Alijino naslijeđe”. Po Suljagićevim riječima, ispod Alijine politike su iznjedrile sve i jedna retrogradna politika u zadnjih dvadeset godina. Jedna od njih je bila i “Sto posto BiH”, utemeljitelja Harisa Silajdžića, koji je, kao pobjegulja iz SDA, osnovao sestrinsku stranku, te bivajući uvijek na vlasti, hrabrio nezadovoljne bivše glasače SDA. Sto posto zapošljavanje, sto posto protiv korupcije itd., neke su od parola koje su se vrtile pred izbore, a koje u startu nisu značile ništa osim obmane, koju su glasači ipak kasno shvatili. Druga parola je bila “Deset najtežih godina”, koja je nažalost jedina bila tačna, ali se, eto, produžila i na dvadeset, pa će vjerovatno i na trideset, a možda i četrdeset. Retrogradnih politika je bilo mnogo, kako za vrijeme rata, tako i nakon njega, i nažalost, vjerovatno niko iz te garniture nije ostao čist. Alija je, između ostalog, proizveo i Fahru Radončića, koji danas nezaustavljivo ide ka državnom vrhu, pa i Zlatka Lagumdžiju koji je uvijek negdje oko vlasti, a nikad koristi od njega. Po Suljagićevim riječima, Bosna i Hercegovina nikad neće postati država dok ne raskrsti sa Alijinom politikom unazađivanja, a da se takvo što neće uskoro desiti, osjetio je i sam Suljagić, kada je krenuo u obračun sa vjerskim zajednicama, a naišao na nikakvu podršku čak i svoje partije, SDP-a, koja bi se trebala podrazumijevati sekularnom. Emirov tekst je pisan 2010. godine, a sve njegove nedaće su se desile kasnije. SDP-ovi čelnici nisu zaštitili Suljagića ni u čemu, nego su nastavili politiku u kojoj je dogma jača od istine, u kojoj se hodži više vjeruje nego doktoru. Upravo zbog odlaska kod hodže, a ne kod doktora, Bošnjaci će još dugo tavoriti u blatu, a Evropa o kojoj toliko sanjaju im neće biti dostupna, jer se nove generacije odgajaju mržnjom prema drugima, a najmlađi se edukuju slikovnicama o “dedi Aliji”. Nijedan mlad čovjek nigdje ne putuje i ostaje učahuren u svojim idiotskim mislima koje su mu nametnule Alijine garniture. Evropa će i dalje ići naprijed, a mi ćemo truniti o identitetu, o “bosanskom jeziku”, koji je potpuno isti kao i ostala tri u komšiluku, o tome kako se sad konačno možemo izjasniti onim što jesmo, i o drugim nebitnim stvarima kojima se narod zabavlja dok vlast raspodjeljuje bogatstvo. O svemu tome nam je i Alija pričao dok su njegovi puleni za sebe gradili aerodrome, krali srebreničke milijarde i usto šurovali s četnicima.
Sve je ovo Alijino naslijeđe. I naravno, ne samo njegovo, nego i njegove ideološke braće iz SDS-a i HDZ-a (s varijacijama na temu), s kojima je SDA uvijek funkcionisala kao jedna stranka. Proporcionalno bi gubili i dobijali glasove, proporcionalno bi učestvovali u vlasti, od opštinske do državne, i proporcionalno bi dijelili talove. Produhovljenje ovog naroda se neće desiti još zadugo, pa će oni i dalje porediti Aliju s Titom, zaboravljajući pritom da smo u Alijino vrijeme jedva mogli u Hrvatsku, a u Titovo u cijeli svijet, zaboravljajući da je u Titovo vrijeme Energoinvest radio u cijelom svijetu, a u Alijino se skoro raspao, zaboravljajući mnogo tako važnih činjenica koje su im u glave utuvili vjerski službenici i slični zatupljivači mozgova.
Zbog svega toga danas nam je Dino Merlin moralna, ljudska, muzička i svaka druga vertikala, zbog svega toga smo izgubili kosmopolitizam koji smo imali, zbog svega toga moramo birati između Fahre Radončića, Bakira Izetbegovića i političkog laika i amatera Željka Komšića, zbog svega toga smo potpuno izgubljeni, u vremenu, prostoru i dešavanjima oko nas. Dok mi trunimo o identitetu, ljudi u svijetu skaču sa skoro 40.000 metara. I zbog svega toga, koristim ovu priliku da Aliji čestitam godišnjicu smrti, jer njegov nestanak sa ove planete je važniji od bilo kakvog rođenja. Aferim ti Dedo za ulazak u rat protiv pete sile svijeta. Aferim ti Dedo za to što danas moram bježati iz zemlje da bih normalno živio. Aferim ti Dedo što si sjebao državni aparat koji si od “zloglasnih” komunista naslijedio. Aferim ti za sve naše žrtve u koje si nas, zajedno sa Ćosićem i ostalima, uvukao. Aferim ti za sve sjebane godine. Njih ti na Sudnjem danu halaliti neću.
