PRVE NAUČENE LEKCIJE: RADI, POŠTUJ I ŠUTI
„Radi, poštuj i šuti“, tako su me prijatelji pozdravili onog momenta kada su mi poželjeli sreću i ispratili me na novi posao – na poziciju stručnog saradnika u Centru za kulturu i obrazovanje Visoko. U ovih nekoliko odigranih minuta se osjećam poput fudbalera koji je ušao na teren u završnoj fazi utakmice koja je uveliko riješena, koja vjerno ilustruje nemilosrdnost okolnosti samog fudbala, koju jedni žele predstaviti kao spektakl a drugi kao propast, i koja će stanje na ljestvici mijenjati tek u formalnom smislu. Niko ne ide u Ligu prvaka, niko nije šampion, neko će ostati u prvoj ligi a neko će Boga mi i ispasti. Čini se da do ove utakmice, zapravo, većini i nije previše stalo, nego tek prate uplaćene kladionice, i razmišljaju hoće li im čudo neviđeno preko noći promijeniti život, kao u američkom snu.
Ulazeći na polja lokalne kulture, obrazovanja i umjetnosti koje danas poredim sa fudbalom, ušao sam zapravo u polja na kojima su svi emotivni i niko se ne libi iznositi svoje mišljenje. U gradu koji je uveliko prazan zbog toga što, logično je, ljudi nemaju interes da dolaze ili da ostaju. Treba, kako vidim stvari, kreirati takve interese i takve razloge, obzirom da su emotivni lanci uvijek slabiji od potrebe za preživljavanjem, a emotivni razlozi u slučaju lokal-patriotizma uvijek slabiji od interesa. Ovo pišem pod pretpostavkom da lokal-patriotizam uopšte postoji što, naročito sada, ne smatram nužno tačnom premisom.
Ukratko, mogu vam reći da sam sretan zbog toga što sam tu gdje jesam. Imam volje da upoznam gorke uzroke zbog kojih ljudi ne dolaze u grad, ne šetaju gradom i, između ostalog, nemaju previše volje i povjerenja u kulturne, obrazovne i umjetničke priče. Ima li takvih priča? Nema puno, ali opet ima više nego publike.
Ne samo da vidim naredno kolo nego vidim i narednu sezonu i, šta god neko mislio o tome, sugestija o radu, poštovanju i šutnji mi je i kontradiktorna i nepotrebna. Podrazumijeva se, je li, da ćete raditi, a poštovanje je starije i bitnije od rada. I šutnja, naravno. Treba znati red. Evo, šutim.
Zbog koga ili čega postoje kulturne ustanove?
Zapravo je ključno pitanje koje bi čovjek mogao postaviti iz prostorija jedne hladne kulturne ustanove: zbog koga i zbog čega i postoje ovakve ustanove? Sve su u Bosni i Hercegovini i hladne i gladne i odgovor koji će vam prvi pasti na pamet je: nema država novaca za kulturu. Ko će se baviti obrazovanjem i kulturom pored toliko problema i gladnih usta? To su odgovori koji su vještački i ako ste pomislili na te odgovore – znači da vas je sistem dobro obrazovao.
Politički sistem u kojem živimo nudi mogućnost da imate privatni univerzitet, privatno pozorište, privatne agencije za obrazovanje, da organizujete koncerte u svojoj sali, restoranu ili diskoteci, da imate vaše-vlastito privatno kino na otvorenom, da jako dobro živite radeći djelatnosti koje su u nadležnosti javnih ustanova. Privatni biznis je brži i efikasniji od državnog pa tako muzejski prostor ostaje ohlađen pored ugrijanih privatnih prostora sličnog sadržaja. Javna kulturna ustanova je, dakle, poput kamiona natovarenog sa 20 tona otpada prošlosti, a privatna firma koja nudi i kulturne sadržaje poput automobila njenog vlasnika: brza, privlačna i stalno u pokretu. To je bitka u kojoj će javne ustanove, poput zdravstvenih, uvijek biti u zaostatku.
S druge strane, vlasnik privatnog biznisa će reagovati na svaki loš vjetar usmjeren na njegovu egzistenciju. Vlasnika javne ustanove je mnogo, i teško je razmrsiti tu čudnu strukturu. Vlasnik Javne ustanove Centar za kulturu i obrazovanje je Općina Visoko, a vlasnik Općine Visoko su građani Općine Visoko. Koji na izborima izaberu osobu od povjerenja za upravljanje istom, vjerujući da je u pitanju kandidat koji će na najbolji mogući način štititi njihove interese. Vlast je mandatno limitirana a menadžeri i uposlenici javnih ustanova trajni pa bi morali dobro sarađivati i raditi u interesu stvarnih vlasnike te složene korporacije. Od toga, dakako nema ništa i mehanizmi upravljanja su prilagođeni političkom sistemu i komplikovanim izrazima. Ukratko: odgovornost uposlenika prema javnim resursima predstavlja rizik i iskušenje u kojem bismo u javnoj ustanovi, poput privatne firme, morali imati jasne zadatke, jasne ciljeve, jasna očekivanja i norme i konsenzus podrške: sve dok je naš posao na visini zadatka. U ovom složenom zapletu resursa, odgovornosti i motivacije leži drugi teški problem i uzrok zbog toga što su domovi zdravlja staromodni a kulturne ustanove hladne.
Konačno, novac za kulturu, poput novca za zdravstvo, itekako postoji i sliva se u stotinu sudopera vaninstitucionalnih tačaka u kojima privatni i nevladin sektor obrazuju i kulturuju, finansirajući se izvana a dofinansiranjući (ako ikako mogu) od direktnih korisnika. Sjetite se, uostalom, koliko ste puta u zadnjih 6 mjeseci dobili ponude za neformalno, moderno, fenomenalno i nezaboravno obrazovno iskustvo?
Ko bi mogao iz javne ustanove izlaziti na tržite i voditi tržišnu borbu kada je već, poput mene, upozoren da šuti? Jednostavno, neko kome je stalo do fudbala, kome je stalo do njudi sa kojima živi i ko neće da šuti.
Iskustva upoznavanja ljudi i zgrada
Upoznao sam, konačno, u ovih 15 dana mnogo ljudi koje sam poznavao 10 i više godina. Upoznao sam ih nanovo i, da je samo to efekt mog rada u Centru za kulturu i obrazovanje – zadovoljan sam. Vrijedilo je. Nećete vjerovati, na jedno loše iskustvo je došlo 5 ili 6 dobrih. Pa kada je tako, ko ne bi bio pun nade i optimizma?
Upoznao sam i zgrade Centra za kulturu i obrazovanje – hladne su, otuđene, napuštene, kao da su ničije. Uredno čišćenje tek podsjeća da se nekada nešto u ovim prostorijama fotografiše i snima, da katkad zvanične delegacije prošetaju i pomisle kako bi neko sposoban poput njih u takvim zgradama mogao uraditi sjajan posao. Utoliko je, predosjećam, ovaj posao i težak. Olovna je razlika između „moglo bi se“ i „uraditi“.
Konačno, budućnost će zavisiti od znanja i motivacije uposlenika i lokalnih vlasti da ponude najjeftinije, najkvalitetnije i najbolje sadržaje i od motivacije građana sa općine Visoko za reanimaciju vlastite čaršije. Zavisit će od sposobnosti Kulturnog centra u Prijekom da stiče i čuva prijatelje, da ponajviše funkcioniše poput firme jer naše javne ustanove su u dubokom haosu tržišnog nesnalaženja i unutrašnje korozije, o kojoj ću pisati neki drugi puta. Ako mi sugerišete da je takvo nešto nemoguće – onda se dobro razumijemo. I ja mislim da je nemoguće i baš mi je volja da se borim za takvo nešto.
Ima još jedan problem. Legendarni visočki gitarista Nizar Šišić kaže da dobri muzičari sviraju uhom a loši rukama. „Neki“, kaže mi Toza a ja muzički nepismen ne znam šta to znači, „neki sviraju i stražnjicom.“
Ovu uvodnu kolumnu ću završiti dijalogom iz filma „Gori vatra“.
Ljudi moji, misle da sam lud. A šta biste vi onako rekli?
(Visokoin.com)
