ektovanom medijskom smeću 20 godina pljuju nedužnog čovjeka, kako bi probudili najniže strasti kod nacionalizmom otrovanog naroda.
Mi, odrpana djeca iz ‘95 sa petrovačke ceste slušali smo Dorse, Hendriksa, Pistolse, Prodadži, zajebavali smo šabane koji su se morali napiti da poslušaju Šabana, sprdali se sa plačipičkama koji su sve vrijeme balavili nad “Vasom Ladačkim” i pomenutim Đokom…Dijelili se na ljubitelje “Azre” i “EKV-a”…
Mladost-ludost smo zamijenili zdravim razumom. Jer smo morali. Da bi preživjeli.
‘Oće to kad si mlad, da si normalan. ‘Oće to kad imaš 18 godina da si neiskvaren i nezatrovan. ‘Oće to da poštuješ onog Juru Stublića sa starim “Filmom” prije novih filmova. Bili i ostali normalni. A, onda PTSP-ijem i nadolazećim mirom osakaćeni. Mi, djeca na dalekom zapadu, od salvetaša i đenerala postavljena da branimo srBstvo, nismo imali problem oko muzikanata. Hrvatskih, srbijanskih, bosanskih, kalifornijskih…
I sad će meni i gologuzoj žrtvovanoj zadnjoj generaciji normalnih neko beogradsko štene da objašnjava kako je Đole izdajnik? Sad će meni ljudi koji su na salvetama davali i prodavali teritorije, zajedno sa ljudstvom taze, da budu mjerne jedinice patriotizma.
A, da su samo te salonske ćosićevske face, namjesto proizvodnje Jece i Cece, poslušali barem jedared Balaševića i naredbu izdali “samo da rata ne bude”, eto ne bi ga bilo. Jer, rat projektovan i pravljen nije nastao u umu krezubog naroda, nego u foteljama raznoraznih Akademija.
Ali i narod je kriv. Nije da nije!
E da je narod blentavi, isti narod koji danas kamenuje Đoku, samo poslušao stihove njegove:
“Ma, šta su znali generali i brkati majori?
Jedino da viču: “Pali!”, ali – nisu najgori.
Krivi smo mi! Ni svi ti silni infantilni što su puške sanjali.
Ne, ne derane. Krivi smo mi što smo se sklanjali.”
Da je narod utuvio sebi u glavu kako svojim muhurom aminuje tiraniju lopova i zločinca Miloševića, kao što sad daje klimoglav poluđelom Demijurgu Vučiću, ne bi bilo Oluja ni Maestrala po Zapadnom Balkanu.
I sve je isto, kao prije četvrt vijeka. Samo nam je progres otišao u regres. Zdravu pamet namjesto Milana Mladenovića, Caneta Bartibrejkersa i projekta “Rimtutituki” brani Đorđe Balašević.
I zato, ko god voli, neka ode u Arenu pulsku, da posluša Đoleta. To nema veze sa izdajništvom i patriotizmom, nego sa muzičkim ukusom slobodnog i oslobođenog čovjeka.
A, samo nam je đoka ostao. I opet, i to je nešto.
Oluja? Rat? Izdaja? Nacionalizam? Ne, nisu krivi ni đenerali, ni današnji političari. A, ponajamanje Đole. Krivi smo mi, derane. Uvijek i navijek mi. Krivi smo i za kolone i za protjerivanja i za oluje i maestrale i za poratno ludilo i za nastavak rata digitusima i tastaturama i za izmišljanje troglavih ala od ljudi koji žive 300 kilometara od nas…
Reci stop nacionalizmu! Poštuj mrtve i protjerane, ali prekini bacati kamenje na istog nezaposlenog blejećeg bijednika sa druge strane grane, samo zato što ti je glavni čoban to rekao! Idi na koncert zato što voliš muziku. Nemoj ići, jer ti je ljigava. Slobodan si čovjek! Ako jesi. I neka tvoja sloboda ne vrijeđa slobodu drugog.
Uvijek je bilo oluja i mornara. Na tebi je da odabereš stranu koja baš tebe i djecu tvoju iz prošlosti tegli nekako u budućnost.
Neću otići slušati Balaševića. Ne slušam Balaševića. Slušaću “Oluju”. U kolima. A, objektivno, bolje bi mi bilo i ljepše slušati Balaševića, nego sve te ustašoidne govore u vezi sa “Olujom”. Odaću počast mrtvima i nestalima i odoh u Pulu. Onako. Volim Pulu. Volim Arenu, ljeto, sunce, Mediteran, MIR, jer:
“Mir je najlepša devojka Koju ne može imati svako/Ako ne mogu da letim Ja neću da puzim/Jer kad puzim Ja ne mogu da guzim./MIR! MIR, BRATE, MIR!/”
Stavovi izrečeni u ovom tekstu održavaju autorovo lično mišljenje, ali ne nužno i stavove Portala
