A, Donna Ares, borac i heroj života? Eto, njeno ime je samo posljednje u Božjoj šihterici, na koga su se kamenjem virtuelnim bacali ludi, zloguki, neostvareni i poremećeni sinovi i kćeri Božje. Na svoju sramotu, kao i uvijek.
“Na kraju šta je pak to, dženaza nije klanjana, strašno, nisam znala da je izašla iz svoje vjere, bilo mi je žao a sad baš i nije. Ružno i tužno.»
«Sad mi nje nije žao, a bilo mi je žao jer mislila sam da je muslimanka.”
«Ateista glupača glupa. Ovakvih mi uopće nije žao koji ne vjeruju u Allaha, eto ko životinju su je zakopali.»
«E za koga vi dovite, fuj Bože sačuvaj! E sad nek gori!!!»
Ovo ste vjerovatno pročitali.
Tiče se preminule Donne Ares.
Svijet emotivnih bogalja
E, sad mene zanima, kakva to moraš biti zvijer pa da “žaljenje”, “žal” i “bol” isključiš, potrošiš tek tako, kao tariguz papir? Ne, to ni zvijeri nisu u stanju. Znaju li ova bića uopšte šta je “žal”? Jesu li ga ikad osjetili? Bojim se da nisu. A, to je najstrašnije!
Ovo su tek puki emotivni bogalji zarobljeni u religijskoj dogmi. Mogli su biti i u političkoj, ideološkoj. Nebitno je. Ono što je bitno, a pokazuje se kroz ovo instant “željenje” je saznanje u kako monstruoznoj sredini mora živjeti i mrijeti emotivno zrelo biće i koliki ceh mora platiti na ovom i svim drugim svjetovima zarad kohabitacije sa zombijima.
I zaista poslije ovakvih izliva gnijeva, prema preminuloj osobi, ostaje nam da uplašeni konstatujemo kako živimo u društvun bitno sociopatski obojenom. Živimo okruženi bipedima, koji samo sliče ljudima. I osim te emotivne obogaljenosti, primjetna je jedna vrsta ispraznosti. Jedna zamjena suštine za formu.
A, evo i kako. O Donni Ares malo znam. Znam da je rođena Bišćanka, kao i ja. Znam da je žena borac, osoba koja je uoči rata u svom aranžmanu pjevala fatastične obrade Dženis Džoplin, znam da je nekoliko puta pobijedila rak, ali, bolest je na kraju bila jača. Znam da je na koncu, odlučila ono najstrašnije ništenje-smrt, dočekati u svom rodnom Bihaću. Za nekoga ko ne poznaje osobu, ovo mi je sasvim dovoljno da je poštujem do kraja života. O njenim vjerskim, političkim, estetskim, ideološkim i svakim drugim svjetonazorima ne znam ništa.
Ljubitelji površnosti
Ali, kako je to svjetina, rulja zamijenila suštinu za formu? Kako su to pojedini obožavaoci Donne Ares, naprečac postali rulja koja nekrofilski posmrtno linčuje ovu ženu? Pa vrlo jednostavno. Donna Ares je za njih bila dogma. Nije ona bila niti pjevačica, niti borac, niti dobra osoba. Zapravo, jeste onoliko koliko je vjerska kanonika nalagala. Kada su saznali da Donna Ares ne polaže puno računa dogmatici religijske prirode, pukao je taj balon «obožavanja».
I da se razumijemo, svaka dogma, svake ideologije, religije i politike funkcioniše identično. Čovjek i onaj koji obožava i predmet obožavanja su krajnje dehumanizovani, lišeni svake individualnosti. Lišeni očovječenja.
Pa tako ovaj (i slični) slučajevi nisu tek domen licemjerstva palanačkog, nego klasični vid socijalne patologije poremećenog društva. Ovaj poremećaj, naravno povampiren i boldovan, najbolje se vidi u ratovima, u slučajevima masovnih zločina, gdje čitava društva u svojoj pervertiji (p)ostaju lišena empatije. Kolektivno ludilo.
Zagrobni život Donne Ares, najbolje nam svjedoči tome. Sav njen rad, sva njena egzistencija na ovome svijetu postaju ništavne u očima sociopata, naspram efemerne činjenice da ista Donna nije bila zagovorni protokolarne religioznosti i pratećih običaja.
I društvene mreže u punom sjaju svoga blata mogu poslužiti kao odličan lakmus papir, koji zorno pokazuje devijantne oblike ponašanja masa. Da, masa. Jer ovdje nije riječ o nekakvim pojedincima, nego o poovelikom broju ljudi, koji ne vide ništa sporno u ličnom «svičovanju» emocija u momentu od «ljubavi», do želje da se gori u paklu. Naravno, nema tu ni «e» od emocija, ali ima slobode, fizičke i duhovne za orgijanje tako dehumanizovanih persona.
Zločin malog čovjeka
I ne, nije ovdje riječ o nekakvim usamljenicima, egzibicionistima i (vidljivim) pervertitima! Ne, to su navijek isti «porodični ljudi», sa djecom, rodbinom, navijek istim «porodičnim vrijednostima». Uvijek isti obrazac. Bilo gdje na svijetu.
A, najgore od svega je njihova nesposobnost da uvide svoju grešku posthumnog, nekrofilskog razvlačenja jednog ljudskog bića. Zapravo, taj linč je u njihovim očima opravdan i neophodan.
Jer Donna Ares je ta koja je izdala?! Ne znaju oni najtačnije šta, ali izdaju trpaju pod religijsku domenu. Nekako su baš oni čuvari morala. Ti ćudoredni stražari sa navijek upaljenim bakljama, što poput kjukluksovaca samo čekaju da «neko skrene sa pravog puta».
A, skrenula je, po njihovim aršinima, Donna Ares.
E sad i da postoji, veliki Bog bi mogao samo da plače nad otužnim interpretatorima svoje Riječi. Doduše, suze Boga velikog ne prestaju, evo ima 12 hiljda godina, od kada se na različite načine personifikovao među homo sapiensom. Plače dragi Bogo za sva zlodjela ovog svijeta što počiniše djeca njegova u ime njegovo. Plače, pa im prašta.
A, Donna Ares, borac i heroj života? Eto, njeno ime je samo posljednje u Božjoj šihterici, na koga su se kamenjem virtuelnim bacali ludi, zloguki, neostvareni i poremećeni sinovi i kćeri Božje.
Na svoju sramotu, kao i uvijek.
