Kad mladima kazujem kako sam i zašto tako kasno postao fratar, da sam prije toga živio životom mladića kojim i oni danas žive, ostaju bez riječi. Bio sam mlad i lud, a onda sam u 23. godini života osjetio poziv da trebam napustiti novac, izlaske, djevojke i krenuti drugim putem – počeo je svoju životnu priču fra Ivan Lukač, prenosi Slobodna Dalmacija.
Rođen je 1969. godine u Liskovači, u Bosni i Hercegovini, u velikoj katoličkoj obitelji. Ima brata blizanca i sedam sestara, od kojih je jedna časna sestra u Livnu. Majka, brat i četiri sestre i danas žive u Njemačkoj, jedna je sestra u Zagrebu, a jedna u Hercegovini.
– Nakon završenog osmog razreda, pokojni otac mi je govorio: “Sine, sve ću ti dati samo uči.” Međutim, ja sam to lagano odbio misleći da imam sve i s 14 godina otišao sam u Njemačku, gdje sam ostao do 1992. godine. Kako se otac bavio ugostiteljstvom, pekao sam ćevape u njegovom restoranu u jednom mjestu pokraj Münchena, radio po hotelima…
Imao sam novca, društvo, auto, izlazio sam, dolazio kući oko tri ujutro iz diskokluba, malo bih odspavao i ujutro na posao. Imao sam djevojku, Njemicu, i živio kao i svi drugi mladići. Naizgled, imao sam sve o čemu mladi čovjek sanja, ali nakon nekog vremena shvatio sam što znači ne završiti srednju školu. Radio sam tada u jednom hotelu i imao dobru plaću, ali sjetio sam se očevih riječi i shvatio da je to jedno bolno iskustvo − kazuje fra Ivan.
Često je hodočastio u Međugorje i devedesetih godina osjetio “nešto” u svojoj duši. Kaže da mu se dogodilo najljepše što se čovjeku može dogoditi, a to je susret s Isusom Kristom, osjećaj koji dolazi iznutra. Poželio je ići u sjemenište, ali trebao je prije toga završiti klasičnu gimnaziju. Otac je s nevjericom primio vijest o njegovoj želji da upiše srednju školu i ide u fratre, ali mu je kazao neka čini što hoće, dok je majka s odobravanjem prihvatila njegov naum.
− U prvi razred Klasične gimnazije u Sinju krenuo sam s 23 godine. Sjećam se profesorice iz hrvatskog jezika koja je bila samo dvije godine starija od mene. Došao sam s aktovkom u školu, pristojno odjeven, sjeo u zadnju klupu, a ona je govorila što ćemo učiti tokom godine i svako malo pogledavala u mene. Mislila je da sam školski inspektor, pa joj je laknulo kad sam se predstavio i rekao: “Ivan Lukač, učenik prvog razreda” − smješkajući se govori fra Ivan.
Maturirao je s 27 godina i kaže da je tada shvatio kako je to bila Božja milost i dar s neba. Zatim je otišao u novicijat i u franjevačkom samostanu na Visovcu proveo godinu dana. Dvije godine studirao je u Makarskoj na Filozofiji, još četiri u Splitu na Katoličkom bogoslovnom fakultetu. Mladu misu služio je u svojoj župi sv. Franje u Rašeljkama. U Lici je proveo pet godina kao kapelan, godinu i po u Šibeniku, a u Kninu je od 2004. godine župni vikar u župi sv. Ante Padovanskog. Živi u franjevačkom samostanu u Kninu, vozi golf četvorku star deset godina i – kako kaže − služi Bogu i narodu.
– Svećenstvo je dar i ni u jednom trenutku nisam požalio što sam pozvan na taj put. Ne žalim ni za životom prije, ali shvatio sam da čovjek može u životu imati sve, ali bez odnosa s Bogom, s Isusom, sve pada u vodu. Svako jutro imam sat vremena privatnog klanjanja i to mi daje posebnu snagu, a moj svaki dan je ispunjen obavezama.
Dva dana u sedmici sam u školi, vjeroučitelj, posjećujem starije župljane, razgovaram s njima, a posebno volim rad s mladima – kaže fra Ivan. Mladi Kninjani katolici okupljeni su u grupu FRAMA, sastaju se svakog ponedjeljka, pjevaju, glume, sviraju… Druže se, kako kaže fra Ivan, u vjeri i ljubavi. Njemu je najvažnije da oni osjete kako mu je stalo do njih, da ih voli i ljubi, te da je iskren s njima. Ćevape nije zaboravio peći, pa je i danas glavni ćevap-majstor za roštiljem kada idu na izlete.
– Stalo mi je da Bog uđe u njihovo srce jer tako će lakše prepoznati sve što je loše, sami će donositi zaključke i odluke. S mladima treba razgovarati, prilaziti im s ljubavlju i oni se tada otvaraju, iznose svoje probleme i prihvataju savjete – veli fra Ivan.
Na pitanje kakav je njegov stav prema uvođenju zdravstvenog odgoja u škole, odgovara da je Crkva iznijela svoje argumente i on, bez pogovora, čvrsto stoji iza njih, kao i oko pitanja potpomognute oplodnje ili korištenja prezervativa. Za sve je, kaže, važan jedan dobar nauk, a onda će mladi u svemu prepoznati i pronaći sebe.
(VisokoIN)
