Pitao me jučer vrli pitac neki da li sam ja Visočanin. On nije, i ne razumije da li sam ja sada postao Visočanin, obzirom da sam rođen u visočkom porodilištu ali sam prve korake pravio u B.Mahali, prve školske dane proveo u Fojnici i Dobrinju, a u Visoko došao u već poodmakloj dobi, kao 11-godišnjak. „Zavisi“, odgovorim mu neodređeno, ostavljajući ga da nastavi muku sa teškom dilemom.
Obzirom da sam vrlo ažuran u naglašavanju lokalnih tema i isticanju, gdje god bio, da dolazim iz Visokog, često odgovaram na ovo pitanje. Uistinu je nezahvalno i teško, i nekako nije razjašnjeno do kraja. Ko su ustvari Visočani a ko su Nevisočani koji sasvim slučajno 20 ili 50 godina žive u Visokom, ali još nisu postali Visočani?
Neslužbeni rezultati popisa stanovništva u Bosni i Hercegovini 2013.godine pokazuju da na području opštine Visoko živi nešto više od 41.000 stanovnika, od toga 11.000 u Visokom i 30.000 u okolnim naseljima. Ako računamo da je Naselje Luke najmnogoljudnije naselje u Visokom i da ga uglavnom naseljavaju Nevisočani, znatno će pasti brojka gradske raje, a ako tome još oduzmemo porodice miješanih brakova, broj Visočana u Visokom dramatično pada. Ako odemo još jedan korak dalje pa priču razdijelimo po prezimenima, doći ćemo do brojke od najviše 2 ili 3 hiljade Visočana. Ostali su stanovnici.
Ne bih htio da uzrokujem probleme i da pravim podjele nego baš obrnuto, i vjerujem da je u samoj ovoj kalkulaciji odgovor na pitanje zašto je toliko visočkih kafića, restorana, trgovačkih i zanatskih radnji u posljednjih 10 godina zatvoreno ili radi na rubu propasti. Zato, jednostavno, što nema ko da kupuje. Piju kafu u Uvorićima, Mulićima, Dobrinju ili Zimči, kupuju u tržnim centrima pozicioniranim na ulazima u Visoko iz pravaca gračaničkog i moštranskog kraja i do Jalije stižu uglavnom onda kada vade rodne listove i uvjerenja o državljanstvu. Sportski događaji u čaršiji su svakako lokalnog karaktera, pa je čak uzbudljivije u Poriječanima gledati utakmicu protiv momaka iz Topuzovog polja, nego u Lukama gledati utakmicu protiv momaka iz Nemile.
Zato se postavlja jedno sasvim pristojno i normalno pitanje: zašto bi neko ovog vikenda došao u Visoko i šetao po Visokom? Elementarni princip bilo kakve prodaje ili marketinga je donijeti kupca u naš prostor i učiniti da taj prostor postane i njegov. Zašto bi neko iz Kološića, Dola, Smršnice ili Seoče baš ovog vikenda potrošio 100 KM u Visokom i gdje? Odgovor na to pitanje nije moja provokacija, odgovor na to pitanje je odgovor na pitanje zašto se ovih dana i pokreće inicijativa za revitalizaciju starog zanatskog centra u Visokom, sada kada je već i novi zanatski centar stari, i ni jedan ne rade. Nema ljudi.
E kako će da bude ljudi?
Jedan prostor, a gradovi i opštine nisu ništa drugo nego prostor kojeg na dunjaluku ima skoro pa u neograničenim količinama, je toliko značajan koliko je ljudima koji tu žive bitno da ga čuvaju. Ni sekundicu više od toga. Bard jugoslovenskog i srbijanskog glumišta Dragan Nikolić je živio na Vračaru i ulica u kojoj je živio nosi njegovo ime. Bard bh. glumišta Zaim Muzaferija je živio u Ulici Osmoj u Visokom, i ta ulica se i dalje zove Osma. Ja ne znam objašnjenje zašto je Osma, jer prve, druge, treće i ostalih do sedme nema. U Visokom se dakle dešava sukob nadležnosti; zašto bi ljudi iz Moštra, Tušnjića i Tramošnjika brigu brinuli o Visokom kada ono svakako nije njihovo? Industrija bivše Jugoslavije je napravila gradove, a privreda današnje Bosne i Hercegovine pravi drugi razmještaj novaca, firmi i naselja. Danas Visoko nije centar opštine Visoko, a 30.000 stanovnika koji žive u okolini sigurno imaju 30 puta više novaca od 11.000 stanovnika, uključujući 2-3 hiljade Visočana koji žive u gradu.
I kada je to već tako, i kada, neka mi oproste svi donosioci lokalnih odluka, građani upravljaju novcem stanovnika, onda stanovnike vrijeđa i pomisao da su nekome nešto dužni. Prostor čaršijske jezgre tako postaje praznim prostorom čiju prazninu ne objašnjava kriza nego demografija i geografija. Nije sve prazno i ima para, samo ljudi neće da ih troše u Visokom. Zašto bi gradili nešto što nikada neće biti njihovo? Radije će bez grižnje namještaj kupovati u FIS-u, automobile na Kobiljači, stanove u Sarajevu i brinuti brige negdje drugdje. Visoko više nije privlačno i taman kad bi i bilo i dobre namjere i kompromisa, teško je napraviti nešto uistinu vidljivo i veliko.
Ko će to riješiti?
Ko može sakupiti konsenzus za razvoj sredine u kojoj samo 5 ili 7 posto stanovnika pripada simbolici te sredine, dok su ostali popratna pojava? Problem je star, ishodište čvrsto ukorijenjeno a sama simbolika djeluje vrlo tmurno. Ipak, u svom jadu i čemeru arogancije i pohlepe uvijek ima neka konekcija i neki simbol koji ukazuje na optimizam. Poštovanje i povjerenje, riječi su to starije i od ljubavi i od patriotizma i osnovni su sadržaj svakog poslovnog odnosa.
Ko bi mogao raditi na tome?
Neko ko bi prethodno priznao da već 10 godina cipele i jaknu kupuje van Visokog? Neko ko bi jednakom pažnjom okupljao poljoprivredne proizvođače iz moštranskog i mesare iz arnautovićskog kraja. Neko ko bi bio kadar spojiti nepovezivo i ko bi morao biti imun na pohlepu. I kome bi, a i za koga bi bilo sasvim nebitno da li je Visočanin ili još nije.
Neko, ko uistinu voli naše ljude. Prostori su svakako nebitni, i na dunjaluku ih ima skoro pa u neograničenim količinama.
