Gospodine Halkiću, kad se osvrnete na rezultate rada Predstavničkog doma Parlamenta FBiH u protekloj godini, jeste li zadovoljni? Gdje su propuštene prilike da se uradi više i bolje?
– Treba ponekad biti samokritičan i reći da uvijek može bolje. Nažalost, situacija je takva kakva jeste.
Treba vremena
Ali, kad pogledamo izvještaj koji nam je prezentirao predsjedavajući Dragan Mioković o broju zakona koji su došli u Parlament, odluka, zaključaka i koliko ih je usvojeno, ne može se baš reći da smo nezadovoljni. No, treba raditi više.
Nema dvojbe da je bilo situacija gdje je bila upitna parlamentarna većina. Kod usvajanja Zakona o južnoj interkonekciji, kada je HDZBiH preglasan, Mladen Bošković, dopredsjedavajući Predstavničkog doma, najavio je da će se ubuduće preispitivati saradnja na svakom pitanju. Imamo li opet u najavi krizu vlasti?
– Ono što je meni začuđujuće je da je taj zakon 2021. prihvatio Predstavnički dom, a za njega je glasao i tada vladajući HDZ, sa SDA i DF-om, da bi ovaj put iz nekih razloga taj zakon došao u problematičnu krizu. Zahvaljujući američkoj administraciji koja na prvom mjestu gleda interes građana BiH, Zakon je usvojen kako ne bismo bili taoci ruskog plina. Poslije te sjednice, održana je još jedna, gdje se pokazalo da većina normalno funkcionira i da imamo 51 ruku. Mislim da HDZ neće dovoditi u pitanje funkcioniranje Parlamenta niti Vlade, jer je svima u interesu da vlast funkcionira.
Iako su vlasti bile optimistične da će Zakon o neradnoj nedjelji unijeti dosta pozitivnog, posebno za radnike, informacije sa terena nisu optimistične. Brojne općine traže izuzeće, onda su i zbog nevremena neke općine tražile da trgovine rade nedjeljom, dok ekonomski stručnjaci upozoravaju na gubitak prihoda jer se kupovina nedjeljom intenzivno obavlja u RS-u. Kakvo je Vaše mišljenje o svemu tome?
– Dolazim iz realnog sektora i tačno znam šta tim ljudima treba, a šta ne treba. Razumijem općine koje su turistički orijentisane poput Međugorja, Orašja, Sarajeva, Bihaća, pa i Cazina, da će neradna nedjelja na njih sigurno uticati. Ali, treba naći kompromis, da se privrednici ne ugroze, a s druge strane i sa radnicima. Skoro sam bio u Hrvatskoj i u Sloveniji. U Sloveniji ništa ne radi, osim starog grada koji je turistički i koji možete posjetiti. A gledam situaciju ovdje. Dan prije nego što će Zakon stupiti na snagu, subota se pretvorila u shopping dan. Niste mogli naći parking pred velikim marketima. Raja se kao prepala, nema ništa kući, pa sad sve to mora kupiti danas. Možda treba pustiti da prođe neki period i da vidimo efekte, pozitivne i negativne strane zabrane rada nedjeljom.
Građani su frustrirani brojnim obećanjima koja su vlasti dale u 2024, a nisu ih ispunila. To se posebno odnosi na fiskalnu reformu, pa se onda spominjala uredba o minimalnim primanjima? Šta će od svega toga imati privreda, a šta radnici koji nisu na budžetskim jaslama?
– Da budem krajnje brutalan. Onaj ko ne može isplatiti 1.000 KM radniku, ne treba ni da radi. Treba da zatvori. S druge strane, poslodavci godinama grade carstva, bogatstva i lično bogaćenje na minimalnim plaćama i jeftinoj radnoj snazi i da opet budem brutalan, krađi od države na konto doprinosa, penzionog, zdravstvenog i te minimalne plaće. Ja sam stava da ispod 1.000 KM ne bi smjela biti minimalna plaća, a doprinose smanjiti na 28 posto, koliko su poslodavci tražili i to iskontrolirati da poslodavci ne mogu napraviti mehanizam kako da to zaobiđu. Nisam za varijantu da se i dalje bavimo uredbama Vlade, gdje ugrožavamo penzioni i zdravstveni fond i druge kategorije. Često znamo kritizirati zdravstvo. Nema ovoga, nema onoga. Namirujemo zdravstveni fond ovim minimalnim plaćama koje puni realni sektor i uvijek će faliti para. Jednostavno, koliko dajemo u tu kasu, toliko će nam se i vratiti. Ne znam da li ijedan radnik danas radi ispod 1.000 KM, s tim da je to još u sivoj zoni kroz keš, a samo ono što se mora, prijavi se kroz sistem radi doprinosa i drugih stvari.
Probijeni su zakonski rokovi, što je i dosad bila praksa, da nema u parlamentarnoj proceduri budžeta za 2025. Zbog toga negoduju brojne kategorije stanovništva, jer ne mogu da učestvuju u raspravama kako bi se izborile za što bolji položaj u društvu. Tu mislim na teško oboljele pacijente, jer Vlada FBiH kontinuirano krši zakon u smislu isplate novca za Fond solidarnosti, ali i penzionere. Šta parlamentarci mogu uraditi da se to promijeni?
– Meni je nepojmljivo da, kad je u pitanju izvještaj jednog zavoda zdravstvenog osiguranja, neko izađe i i kaže: poslovali smo pozitivno, imamo 10, 15, 20 ili 30 miliona na računu. Nisi ti firma da posluješ pozitivno. Tvoje je da novac uložiš u kapacitete, da pacijenti imaju najbolju zdravstvenu zaštitu, a ne da neko štedi i od toga moramo krenuti u reforme. Mehanizam povećanja penzija, tzv. švicarski model, da budem sarkastičan, može, ali u Švicarskoj. Taj model ne funkcioniše u BiH. Penzije se moraju povećati, ali preduvjet svega su fiskalni zakoni. Penzioneri su opet ti koji sve to vrate u sistem. Oni su najredovnije platiše svih usluga, vode, smeća, struje… Sav novac oni vrate u sistem i treba im pomoći.
Šta će biti u fokusu rada Parlamenta u 2025?
– U prioritet bih stavio fiskalne zakone, Zakon o minimalnoj plaći i Zakon o doprinosima. Trebamo što prije krenuti u izgradnju BiH, spajanje koridora 5c, rješavanje brzih cesta prema USK-u… Ne očekujem nikakve autoceste, ali očekujem, recimo, da se riješi Jajce, Donji Vakuf, neka brza cesta i da se urade brze ceste koje su u idejnom projektu Bihać, Cazin i Kladuša.
Usko grlo
Nekoliko desetina hiljada naših građana koji žive i rade u inostranstvu sada je tu i dobro je da su došli, jer će biti značajna ekonomska aktivnost što će se osjetiti kroz uplate poreza. Ali, ono što vidimo je to usko grlo, infrastruktura, putne komunikacije, gdje ste negdje mogli otići za pet minuta, sad stojite u koloni po 45 minuta.
Kako dolazite iz USK-a, koliko su za Vas realni planovi da Krajina dobije krak interkonekcije, ali i dio proizvodnje namjenske industrije?
– Nama bi značila namjenska industrija, zato što smo onako na braniku domovine. Bilo bi značajno zbog svih nas ovdje da se pokaže da država misli na ovaj dio BiH. Međutim, nama to ništa ne znači ako nemamo dobru povezanost sa Sarajevom i sa Republikom Hrvatskom. Nama bi jedan autoput ili brza cesta Bihać – Karlovac, odnosno Kladuša – Karlovac puno značio.
