Da nema ovog Tri u jedan plakata (domoljublje + stranka + bizmis) ovogodišnji bi izbori bili (Pili!) tek još jedna farsa od demokratije, ko zna koja po redu travestija s tajkunima presvučenim u prosjake.
Piše: Nenad Veličković (DW)
Prvo što prolaznik registrovan za izbore poželi uzviknuti pod bilbordom sa kojeg federalni ministar poljoprivrede, vodoprivrede i šumarstva Jerko Ivanković Lijanović poručuje pučanstvu Kupuj domaće, kupuj srcem jeste:
Aferim, pile od lijana!!
Ali ne zbog jeftinog domoljubnog populizma, jer naravno da se iz njemačkog mercedesa ne može iskreno i ozbiljno propovijedati lojalnost bosanskim proizvodima; ne vozi se ministar u fijakeru domaće prozivodnje, ne nosi Edine cipele, po svemu sudeći ne ljetuje na slanom jezeru u Tuzli, neće baš biti da su mu svi lijekovi Bosnalijekovi… Zapravo, kad kaže domaće on ne misli na nutelu, maslinovo ulje, rižu, sardine ili čokolade nego na pili i junitu. Kad kaže naše, on misli moje.
I to zaslužuje aplauz. Najzad neko pošten u vlasti! Ne živi se od časti nego od masti.
Dok drugi nešto lažu i petljaju, on poručuje: Bosna i Hercegovina nije država nego kompanija.
Ko smije njemu dvije
Zar nije menadžerski genijalno uzeti iz budžeta 670.000 maraka (izvor: CIN) i za vrijeme izborne kampanje novcem tuđih birača reklamirati kompaniju svoje stranke (prezime Lijanović) i stranku svoje komapnije (Slušaj srce & kupuj srcem)?
Zar nije to svrha poreza – uzimati od siromašnih i davati bogatima?
Zar to nije super – postići da vegetarijanci plaćaju reklame za prodaju mesa!?
Najzad je neko u tom moralnom pudingu koji sebe naziva vladom smogao hrabrosti da biračima s visine udari dangu među obrve i da ih osvijesti šamarom bez rukavica. Ima u tom širokom zamahu poštovanja vrijedne principijelnosti: zašto bi se naprimjer sa 670.000 maraka nekolicini djece s onih tužnih bilborda platilo liječenje u stranim bolnicama, kad se za iste pare može svima na tim istim bilbordima održati lekcija iz domaćeg marketinga?
Nakon te lekcije svako ko uzinat mozgu izađe na izbore nema više dileme za čiji će boljitak glasati.
Jer, realno, ko je altarnativa?
Ko je to ispunio ono što je obećao, ko ima otvoren račun u javnosti a ne u inostranstvu, ko je zbog stida ponudio ostavku, ko se odrekao imuniteta, službenog vozila i policijske svite, ko se polio pepelom i zapalio iz stranke, u goritak?
Da nema ovog Tri u jedan plakata (domoljublje + stranka + bizmis) ovogodišnji bi izbori bili (Pili!) tek još jedna farsa od demokratije, ko zna koja po redu travestija s tajkunima presvučenim u prosjake. Ovako je konačno jasno: tranzicija uspjela, narod umro. Šume, voda, škole, zemlja, sve što je vrijedilo i nešto značilo feudalizovano je. Demokratija se najzad objavila kao nastavak krađe legalnim sredstvima.
Šta onda gubitniku ispod izbornog plakata preostaje osim da izađa na glasanje i gromoglasno prdne u glasačku kutiju?
