Među kandidatima za rekordera u starosnoj dobi u BiH je Savo Novaković iz Zenice, koji je rođen prije 104 godine.
Ovog čovjeka, koji je došao na svijet 9. januara 1909. godine u selu Kaoci, opština Srbac, život nije mazio, ali ipak Savo svojim nogama gazi kroz svoje drugo stoljeće. Ne tako često kao ranije, ali Savo i danas zna stepenicama sa 2. sprata zgrade u Bulevaru kralja Tvrtka Prvog sići do prodavnice i kupiti sebi namirnice za ishranu, prenose Nezavisne novine.
“Krećem se… To me drži u životu, ali teško je, dijete, ostariti. Pametni ljudi umiru na vrijeme, ne znam šta je ovo sa mnom i dokle će ovo trajati”, priča Novaković.
Zdravlje ga relativno dobro služi, nema većih problema, a trenutno mu je hladno vrijeme najveća briga.
“Hladno je pa rjeđe izlazim vani. Imam ja grijanje, ali kada se pokvari naložim ja sebi i vatru. Sebi spremam i hranu”, govori Savo, priznajući kako mu se dešava da zaboravi da je uključio šporet pa mu ručak zagori.
Savin pokojni otac poginuo je u Prvom svjetskom ratu, a majka Mara mlada je, kaže, ostala da se brine o troje djece.
“Rat je još bjesnio kada je majka našla drugog muža, koji je također imao troje djece. Mene je ostavila sa nepunih pet godina. Kada je za to čula njena sestra, tetka Milka, koja je bila udata za hadžiju Derviša iz Prnjavora, ona me je usvojila i u muslimanskoj porodici othranila”, prisjeća se deda Savo.
Kaže da je radio sve i svašta. Ni o ishrani nije vodio puno računa, te ne zna što je tajna njegove dugovječnosti.
“Prije Drugog svjetskog rata radio sam na teškim poslovima u livnicama u Kragujevcu i Beogradu. Iz ustaškog logora u Novom Mestu spasila me supruga Eržika – Jelisaveta Jambrešić. Ona je bila Mađarica, od koje sam se razveo nakon odlaska iz Beograda”, priča Novaković.
U Zenicu je Savo doselio 1951. godine. Društvo mu je tada pravila njegova druga supruga Nada. Prije toga radio je kao upravnik na poljoprivrednom imanju u Bosanskom Kobašu. Iz perioda života nedaleko od mjesta rođenja, Savo nosi i zanimljivu uspomenu.
“U ratu su ustaše zapalile crkvenu arhivu i onda su matičari upisivali godine rođenja i ostalo, što smo im mi govorili. Kako sam po dolasku iz Beograda u Bosanski Kobaš imao skoro 40 godina, a trebalo je tražiti posao, odlučio sam sebi upisati pet godina manje, a sve s nadom da ću tako lakše doći do posla. Tako je nastala i ova šupljina u mom rodnom listu. Ne znam da sam poslije ikada ikoga prevario”, pravda se Savo.
Vodio je Savo brigu o nabavci hrane za više hiljada radnika u vrijeme gradnje Željezare u Zenici, a prošao je obuku za metalurga u Lincu, jer je do penzije, u koju je otišao osamdesetih godina prošlog vijeka, radio na žičnoj pruzi Željezare.
Ni penzija Savi nije donijela mir, pa je 1992. godine otišao u Hanover, kod sina Branka, odakle se u Zenicu vratio 1999. godine. Osim Branka, Savo ima još troje djece. Stevo Novaković živi u Švajcarskoj, a Ilija i Katarina Jambrešić su u Beogradu.
“O meni se ovdje najviše brinu praunuka Larisa i njena kćerka, a iz Crvenog krsta mi mjesečno pošalju ženu da mi nešto po stanu uradi. Imao sam i ženu koja se brinula o meni, ali ju je prije sedam godina ‘prevario’ jedan čovjek i ona se udala za njega”, kaže Novaković.
(VisokoIN)
