Partizanka i diplomata Dragica Srzentić koja je 1948. godine odnijela u Moskvu historijsko pismo Josipa Broza Tita Josifu Visarionoviču Staljinu, proslavila je danas u Beogradu stoti rođendan.
Dragica Srzentić je istakla da nije znala sadržaj pisma koje je nosila u Moskvu niti je naslućivala da se u njemu krije historijsko “ne” Staljinu, već da joj je u ministarstvu vanjskih poslova samo rečeno da bude spremna da otputuje i da je poruku tada predala ambasadoru Jugoslavije u SSSR Vladimiru Popoviću.
“Nisam imala pasoš, ali mi je rečeno da će Maršalat to da sredi. Dobila sam to pismo koje sam predala ambasadoru, a on mi je kazao da moram ostati da dobijem odgovor. Prelijepo sam se provela u Moskvi, išla u pozorište, galerije… Na kraju mi je ambasador rekao da ima odgovor i da treba da idem” – kazala je Srzentić, prenosi Beta.
Ona je rekla da se u Beograd vratila sa odgovorom Staljina i Vjačeslava Molotova, ali da je sadržinu poruke koju je nosila u Moskvu saznala mnogo kasnije.
“Odgovor iz Moskve predala sam maršalatu za Tita koji je to pismo u prvom redu dao samo vrhu partiju, a ne svim ljudima. Ja sam kasnije saznala šta piše i bilo mi je žao zbog toga jer sam smatrala da nemaju pravo da napadaju Ruse koji su oslobodili Beograd i svoje kosti ostavljali ovdje. Mi ne bismo uspjeli sami da oslobodimo Beograd” – kazala je Dragica Srzentić.
Ona je od partizana ilegalca i diplomate zbog stavova o Rusima proglašena državnim neprijateljem i osuđena je 1951. godine na 10 godina zatvora, u kome je provela strašne četiri i po godine.
“Nije mi se svidio način na koji su napadali Rusiju. Nisam se slagala da su nam Rusi neprijatelji, oni su nam pomogli u oslobađanju, ovdje su izginuli” – kazala je Dragica i podsjetila da je tada uhapšen i njen suprug Voja Srzentić.
“Nisam napravila nikakve velike greške, ali su me napadali jer sam kada je ‘Ošišani jež’ ocrtao sovjetskog vojnika aludirajući da je nešto pokrao”, rekla da je sramota da napišemo takvo nešto jer su ti vojnici ginuli ovdje.
“Druga greška je bila moje pitanje zbog čega imamo posebne kuhinje, ajde par ljudi tu oko Tita da ih koristi, ali mi svi ostali treba da dijelimo ono što se ima, da bude za sve” – ispričala je Dragica zbog čega je osuđena na zatvor u trajanju od 10 godina.
Srzentić je rehabilitovana odlukom Okružnog suda u Beogradu, a presuda je poništena 26. februara 2007. godine.
Danas, kada puni 100 godina, ističe da joj je najveća želja da svijet živi normalnije, poštenije i ne tako kao što danas živimo – da imamo s jedne strane bogataše, a sa druge strane bijedu, već svijet u kome svi mogu da žive kao ljudi.
“Više ništa ne očekujem za sebe, ali se nadam da će svijet ipak naći načina da u njemu ljudi žive kao ljudi, pravednije” – poručila je Dragica.
Pored njenih rođaka iz Istre i rođaka njenog pokojnog muža, koji je bio rodom iz Ulcinja, na rođendanu su bili prijatelji, među kojima reditelj Želimir Žilnik koji je prošle godine o njoj snimio dokumentarni film “Jedna žena – jedan vijek”, a u kome je govorila o svom životu, od ilegalca, partizanke, diplomate, do zatvorenika i kasnije nakon izlaska iz zatvora.
Rođendan joj je danas čestitao i Ivan Klajn čiji je otac Hugo Klajn, prema njenim riječima, bio jedan od rijetkih koji joj je ponudio pomoć kada je 1955. godine izašla iz zatvora. Tada su joj još pomoć ponudili advokat Miodrag Popović i profesor Veljko Korać, dok su se dotašnji bliski prijatelji ignorisali.
Dragica Srzentić i njen suprug Voja su po izlasku iz zatvora otišli da žive u Ulcinj jer im je u Beogradu sve oduzeto, a povratak im je pomogao Svetozar Vukmanović Tempo u čijem se štabu borila u Drugom svjetskom ratu.
Ona je rođena 19. novembra 1912. godine u Sovinjaku kod Motovuna u Istri odakle je otišla veoma mlada, u srednju školu u Zagreb.
“Moj životni put nije bio lak i čudi me da sam još živa. Ja sam Istranka koju sam napustila veoma mlada i otišla sam da se školujem u Zagreb, ali nisam uspjela ono što sam željela. Tamo sam završila srednju školu i željela sam da se bavim muzikom ali nije bilo moguće” – navela je Dragica Srzentić.
Kako kaže, danas se osjeća još živom, jer su joj na rođendan došli, kako je rekla, “moji iz Istre da me vide”. Ispričala je da najviše žali zbog toga što nije uspjela u onome što je najviše voljela, a to je muzika, “ali život je takav”.
(VisokoIN)
