Dragan Ranješ iz Prijedora, tokom troipogodišnjeg rata u Bosni i Hercegovini, bio je miner u jedinicama Vojske Republike Srpske. Minirao je hiljade kvadratnih metara. Nakon prestanka rata zaposlio se kao deminer i već 16 godina radi na uklanjanju mina širom BiH.
„Što sam u ratu minirao, sad mi valja razminirati“, kaže Ranješ, kao u šali, i ističe da za njega rat još traje, jer je svaki da izložen opasnosti da pogine dok uklanja mine.
Ranješa i njegove kolege deminere ekipa agencije Anadolija zatekla je u području Babića Bašta na Palama kod Sarajeva.
„Svaki put kad krenem od kuće teško mi je, ali čovjek se vremenom navikne na to. Često se pitam šta ako se nikada više ne vratim kući, šta ako je ovo posljednja kafa koju pijem ili posljednji put da vidim porodicu“, ispovijedio se Ranješ novinaru Anadolije.
Prema zvaničnim podacima BH MAC-a (Mine action center), krovne institucije koja se bavi deminiranjem, još je 1.340 kvadratnih kilometara BiH zasijano minama. Ova zemlja je svjetski rekorder po zagađenosti minama, jer je još 200.000 mina i drugih ubojitih sredstava rasuto na 10.000 sumnjivih lokacija širom zemlje.
Od prestanka rata desilo se 1.670 eksplozija zaostalih mina. Poginulo je 580 ljudi, a među njima i desetine djece. U pokušaju da teren očiste od mina život je izgubilo 46 deminera, a 37 ih teško ozlijeđeno. Zaostala minska polja i danas direktno utiču na sigurnost 920 hiljada ljudi, nastanjenih u blizini miniranih područja. Plan je da cijela zemlja do 2019. bude potpuno očišćena od mina, ali je za to potrebno skoro 300 miliona eura.
Sve oči uprte su u deminere, a o njihovom poslu, jednom od najopasnijih na svijetu, malo se zna. Dok u ranim jutarnjim satima, zajedno sa deminerima, ekipa Anadolije odlazi na teren, govore nam kako je u njihovom poslu najbitnije potisnuti crne misli koje bi mogle biti kobne, jer im je neophodna stopostotna koncentracija. Dok ih snimamo kako se pripemaju za ulazak u minsko polje, neki šute, a neki tremu razbijaju šalama.
„Kad uđem u minsko polje ni o čemu ne razmišljam osim o tome kako da uklonim minu koju otkopavam. Sve druge misli bile bi mi suviše. Samo kad bi na trenutak pomislio na nešto drugo, osim na minu, mogao bih otići u vazduh“, kazao je Dragan.
Njega, ali i većinu ostalih deminera, teška poslijeratna životna situacija natjerala je da „u potrazi za hljebom“ prihvate ovaj rizični posao.
Dragan je otac dvoje djece i priznaje da oni, svaki put iznova, već šesnaest godina strahuju hoće li im se otac živ vratiti. Kaže kako ni po koju cijenu ne bi dopustio da se neki od njegovih sinova bavi deminiranjem.
Demineri ne broje koliko su mina uklonili. Svaka nova mina im je kao prva.
Vođa tima deminera Rade Pavlović procijenio je da svaki deminer u organizaciji „Stop mines“ dnevno deminira 60 do 70 kvadrata zemljišta. Kaže kako je standard da jedan deminer dnevno očisti 5 do 10 kvadrata zemljišta, ali da demineri žure jer su plaćeni po kvadratu, a tako dodatno svoj život izlažu opasnosti.
Cijena čišćenja kvadratnog metra zemljišta od mina kreće se od dvije do tri marke (1-1,5 euro). Demineri kažu kako je to jadno, jer su moleri za krečenje kvadrata zida bolje plaćeni.
„Mi smo primorani raditi i za tako male pare, jer nemamo alternative. Bolje i ovo nego da nam djeca kući budu gladna“, kazali su demineri novinaru Anadolije.
Ugovorima je definisano da, u slučaju smrti deminera, porodica dobiva obeštećenje od 100.000 eura, dok se u slučaju teškog ranjavanja, za stopostotni invaliditet, isplaćuje naknada deminerima od oko 150.000 eura.
U organizaciji „Stop mines“ angažovani su deminiri svih nacija. Nije im važno da li se neko zove Meša, Dragan ili Ivan. Svi rade kao jedan, a imaju i jedinstven cilj – uništiti što više mina kako bi prestale oduzimati nevine živote.
(VisokoIN/Anadolija)
