Iako su prošle tri decenije od Titove smrti, svaki trenutak njegovog života izaziva kontraverze širom bivše Jugoslavije, a od svih priča koje se vezuju za njegov odlazak daleko je najkontroverznija ona da je Tito prije smrti prešao na islam.
Pitanje tajne groba Josipa Broza Tita dugo poslije njegove smrti niko nije smio naglas da postavi, ali su se mnogi pitali zašto na Brozovom grobu, tog velikog komuniste, socijaliste i samoupravljača, nije postavljena crvena petokraka.
Najviše se sumnjalo da bi crveni pentagram bio u suprotnosti sa njegovom masonskom pripadnošću. Svojevremeno je Titov unuk Joška Broz rekao da je potpuna glupost da je njegov deda bio mason, da je samo želio da mu natpis na grobu bude najjednostavniji mogući i da bi možda i “stavili petokraku na ploču, ali je u onoj gunguli poslije smrti to verovatno bio propust”?!
U potrazi za pravom istinom o Brozovom grobu, Press je svojevremeno u dokumentaciji Radio Beograda došao do ekskluzivnog snimka razgovora sa nekadašnjim beogradskim muftijom Hamdijom Jusufspahićem od prije desetak godina, gdje je muftija u svojoj ispovijesti o druženjima sa predsjednikom SFRJ prvi i jedini put izgovorio najveću tajnu koju je čuvao – Tito je umro kao musliman!
Jusufspahić je opisao susret sa Titovim šefom kabineta Berislavom Badurinom nedugo nakon što je izdahnuo ‘najveći sin naših naroda i narodnosti’, kako su zvali državnika, prenosi Depo.
– Kada je umro Tito, zajedno smo išli ja i ambasador Alžira Abdul Hamid Adžali da se upišemo u knjigu žalosti. Taman kad smo došli tamo, odmah nam je prišao Berislav Badurina, valjda se tako zvao, njegov šef kabineta ili lični sekretar. I on priđe meni i kaže:
– Čestitam vam.
– Šta mi čestitaš, pobogu brate? Čovjek je umro, šta mi čestitaš?
– Umro je u vašoj vjeri!
– Šta – zaprepastio sam se ja.
– U vašoj vjeri. Umro je čitajući Kuran. Kuran je treći put čitao…
Badurina se zatim na francuskom jeziku obratio i ambasadoru Adžaliju. Jusufspahić je pitao šta da radi sa tim saznanjem.
– Da znate to, i ništa više – odgovorio mu je Badurina, a nakon upisivanja u knjigu žalosti dodao:
– Vidjećete kad bude sahranjen. Biće samo ime i prezime, godina rođenja i godina smrti, jer tako se muslimani sahranjuju…
Prema ovoj ispovjesti muftije Jusufspahića, ispostaviće se da je tokom posljednjih dana života u bolnici u Sloveniji na Titovom stolu stajao samo prevod Kurana. Muftija je pet godina kasnije išao u Egipat, da od Hosnija Mubaraka primi zlatni orden za rad na islamskom polju, a ambasador Alžira u Kairu bio je baš Abdul Adžali, isti taj koji je bio prisutan kada mu je povjerena velika tajna. Na poziv za večeru, muftija beogradski je tražio jedan uslov, da mu kaže šta mu je Badurina tom prilikom rekao na francuskom. I ambasador je sve ponovio, Tito je umro kao musliman, a čak je rekao da je obavjestio svoju vladu o tom kratkom razgovoru sa Titovim šefom kabineta.
Hamdija Jusufspahić je, inače, imao jako bliske odnose sa predsjednikom i često je razgovarao sa njim o islamskim vjerovanjima, a Tito nikada nije krio opčinjenost ovom religijom.
– Ja sam se više puta sreo sa Titom. Sreo sam se sa njim i kao student u Kairu. Bio sam student islamsko-teološkog univerziteta. To je najstariji univerzitet na avijwtu. Al Azhar se zove… Bio sam tamo profesor u jugoslovenskoj dopunskoj školi kada smo se prvi put sreli. Tito je došao u naš klub, Klub Jugoslovena, i pitao:
– Ko od vas, djeco, govori arapski?
– Ja govorim arapski – bio sam jedini koji je u to vrijeme od omladine govorio arapski. Onda je Tito rekao:
– Učite, djeco, arapski jer arapski je jezik budućnosti…
Hamdija Jusufspahić postaje beogradski muftija decembra 1967. godine, a te godine se oženio Egipćankom.
– Čim sam došao, upoznao sam se sa svim arapskim ambasadorima u Beogradu i svima je bilo drago što sam ja došao kao glavni imam, odnosno muftija u Beograd. I oni su me pozivali na iftare. Mi smo se okupljali, tako da je Tito vjerovatno saznao od obavještajne službe da se među diplomatama nalazi jedan sa čalmom koji je stalno tu, i tako dalje, i koga drugi ambasadori zovu, i koji govori arapski, i kome je žena Arapakinja, a on je Jugosloven i tako dalje. I Tito je tražio da se vidimo… – pričao je muftija.
Kako je rekao, veliki prijatelji postali su tokom 1968. godine. Prvo je za vrijeme studentskih demonstracija muftija pozvao studente da se povuku, “da pođu u biblioteke i budu u učionici”, a prema njemu, mnogi su ga studenti muslimani poslušali, zbog čega je sutradan dobio poziv da dođe kod predsjednika.
– Tito je htio da mi zahvali na mudrom držanju. Petar Stambolić bio je tada predložio Titu da meni daju nekakav orden. Ja kažem: “Gospodine predsjedniče, ako vi mene odlikujete, ja više ne mogu govoriti. Svi će reći da ja govorim za orden. Nemojte tako, ako treba orden, onda ga dajte mojoj vjeri”… – pričao je.
Zatim je dobio poziv na svečani prijem povodom 29. novembra, Dana republike. Predstavnike vjerskih zajednica predvodio je Njegova svetost patrijarh German.
– Mene je iznenadilo to kada sam vidjeo da je patrijarh German kleknuo na koljeno i poljubio Titu ruku i čestitao mu praznik. Isto je to učinio nadbiskup Bukatko. Ja nisam ni kleknuo, ni poljubio ruku, nego sam se pozdravio i čestitao praznik predsjedniku. Prišao mi je Hakija Pozderac, tadašnji ministar finansija valjda, i rekao:
– Valja malo temenat, efendija.
A ja mu samo rekoh:
– Allahu, Bogu jednom.
Tito je tada namjeravao da održi zdravicu za nacionalni praznik, ali je vidio da predstavnici vjerskih zajednica nemaju čašu u rukama i krenuo je da im dodaje. Muftija je vidio da je i njemu namijenjena čaša, pokušao je da je eskivira tako što je rekao proti Smiljaniću koji je bio iza njega: “Oče proto, ovo je za vas”.
– Doajen diplomatskog kora Sami Sakar, irački ambasador tada, vidim podiže ruke i meni čestita na ovoj mojoj muci. A ja se preznojih sav, nisam smio da uzmem čašu, nije po vjerskim propisima… Svi su tada mislili da sam završio svoju karijeru na velikim prijemima, da sam na početku samom završio karijeru sa Titom. Sjeli smo poslije u crnogorski salon, a poslije pola sata pojavio se Tito sa Jovankom, Mikom Špiljkom i Vladimirom Popovićem, i odmah mi reče: “Mladi efendija, odbi ti čašu i predsjedniku države! – pričao je svojevremeno muftija.
Muftija je tada stao u svoju odbranu, da takvo zlo Titu nije mogao da učini, da iz njegove ruke primi nešto što Bog zabranjuje. Kako je rekao, njemu niko ne bi zamjerio pošto je mlad službenik, ali bi možda rekli: “Vidi, Tita, zulumćara, tjera hodžu da javno gazi vjeru”. A Tito je na to odgovorio:
– E, pa takvi su muslimani. Najčistiji, najprivrženiji, najodaniji, najpošteniji, nikada probleme nismo imali sa muslimanima.
Muftija Jusufspahić u narednih dvadesetak godina postao je čovjek kome se Tito obraćao za savjete u vezi za arapskim svjetom i pitanja jugoslovenskih muslimana. A nikada se nije dogodilo da se vide, a da ne razgovaraju o pitanjima islamskog vjerovanja.
– Najviše je volio kada se nešto u islamu poklapa sa historijskim materijalizmom, često je potencirao da je islam sličan historijskom materijalizmu. Kada sam mu rekao da je prva zapovijed svakog muslimana “čitaj”, poredio je sa Lenjinovim “učiti, učiti i samo učiti”. Naša molitva je na arapskom, ali ja sam klanjao i prevodio ono što se izgovara. Tito je pažljivo pratio šta radim, dobro sam to zapamtio. Raspitivao se kako se moli i koliko puta dnevno – pričao je muftija, i rekao još da su najčešće razgovarali o tome kako muslimani zamišljaju Boga.
Na kraju, sva je prilika, Tito je sam došao do tog odgovora.
(VisokoIN)
