Glavna junakinja naše današnje priče je Katarina Kosača Kotromanić, bosanska kraljica omiljena u narodu.
Katarina Kosača-Kotromanić rođena je u Blagaju blizu Mostara u obitelji humskog vojvode Stjepana Vukčića Kosače i Jelene Balšić. Tačna godina rođenja ove pretposljednje bosanske kraljice nije utvrđena u povijesnim izvorima, pa se pretpostavlja da je to bilo između 1424. i 1426. Katarinin otac Stjepan bio je jedan od najuglednijih velikana srednjovjekovne Bosne i vlasnik mnogobrojnih posjeda na teritoriju današnje Hercegovine, Srbije, Crne Gore i Hrvatske.Prvih 20-ak godina života Katarina je provela uglavnom u rodnom Blagaju s roditeljima, a 1446. udala se za prijestolonasljednika bosanskog kraljevstva Stjepana Tomaša Kotromanića te najveći dio vremena bila na kraljevskom dvoru na Bobovcu.
U braku je rodila troje djece: sina Šimuna, kćer Katarinu i još jednog sina o čijoj sudbini nema pouzdanih podataka. Kako je to njenom suprugu bio drugi brak, imala je i posinka Stjepana Tomaševića, koji je prvi bosanski kralj, okrunjen krunom primljenom iz Rima. I njemu je bilo važno da ostane u dobrim odnosima sa Stjepanom Vukčićem Kosačom, pa je zbog toga još prije nego je okrunjen za kralja, priznao kraljici Katarini sva prava kraljice majke.
Katarina je ostala na dvoru sve do 1463., kada je turski sultan Mehmed II. osvojio Bosnu. U tom pohodu Stjepan Tomašević je izgubio život, Katarinino dvoje djece odvedeno je u ropstvo, a ona je uspjela pobjeći prema Dubrovniku. Kao predstavnica bosanskog kraljevstva, tamo ostaje tri godine čekajući vijesti o svojoj djeci koju nikada više nije vidjela. Iz Dubrovnika odlazi 1466. i trajno se nastanjuje u Rimu gdje umire 25. novembra 1478.
Katarina je u djetinjstvu odgajana u pravoslavnoj vjeri svoje majke, kasnije slijedi nauk bogumila, a udajom za Stjepana Tomaša Kotromanića prelazi na katoličanstvo te postaje članicom franjevačkog svjetovnog reda.
TESTAMENT I SMRT
Tijelo kraljice Katarine počiva u baziliki St. Maria in Aracoeli, na rimskome Kapitolu. Prema posljednjoj želji u toj crkvi, koju su tada držali franjevci s naših prostora, je i sahranjena. Slučajni prolaznik, ili posjetitelj bazilike St. Maria in Aracoeli, koja se nalazi tik iza rimskog Foruma i spomenika prvom talijanskom caru Vittoriu Emenueleu, teško će pronaći njezinu spomen-ploču koja je postavljena s unutarnje strane lijevog stupa ispred oltara.
Ispod oltara nalazi se i grobnica u koju je kraljičino tijelo položeno, a originalna spomen – ploča izvorno je bila napisana na bosančici. Nakon restauriranja bazilike ploča je podignuta na stup, a tekst ispod kraljičinog lika prepisan je na latinski jezik.
Napustivši kuću Jakova Mentebona, Katarina je prešla u drugu kuću, u kojoj je živjela do smrti. Kuća se nalazila u gradskom predjelu Pigna, u blizini crkve Sv. Marka, a pripadala je hrvatskoj bratovštini sv. Jeronima, gdje je nekoliko dana prije smrti Katarina napravila i oporuku.
Neposredno prije smrti vjerovala je da su joj djeca još živa, prevedena na Islam, te je svoju zemlju oporučno ostavila njima u nasljedstvo ukoliko se vrate katoličkoj vjeri, a ako to ne bude moguće, Katarina je zapisala da na bosansko kraljevstvo pravo polaže Vatikan.
I danas, više od pola stoljeća od njezine smrti, žene u okolini Kraljeve Sutjeske nose crne marame, takozvane “katarinke”, u znak žalosti za omiljenom bosanskom kraljicom.
