Izrazi zgražanja nad masakrom u Houli u Siriji tokom vikenda odjekivali su širom svijeta. Od Hillary Clinton u Washingtonu do Williama Haguea u Londolnu, i Vijeća siguirnosti UN-a u New Yorku, i naravno, od sirijskih protivnika Bashara al-Assada, piše guardian.co.uk
Riječi su bile snažne i osuđujuće – srazmjerne užasavajućem ubistvu nevinih ljudi, uključujući i 32 djece.
Riječi su, međutim, lakši dio. I riječi se mogu tumačiti kao navođenje na pogrešan trag. Rusija, najodaniji Assadov saveznik, stavila je svoj potpis na saopćenje UN-a (koje, indikativno, ne pripisuje krivicu nikome), dok njen zamjenik ambasadora brzo dodaje da su okolnosti masakra “mutne”. Sirija, po običaju, prkosna kao uvijek, žali se na “cunami” zlostavljanja kao da je i sama žrta.
Ono što se nadvija nad čitavom ovom mračnom pričom je neporeciva istina: prošlogodišnja intervencija NATO-a u Libiji uz arapsku podršku neće se ponoviti u Siriji. Svaka zamisao koja je predložena da se pomogne opoziciji i oslabi režim u Damasku, na primjer uvođenje humanitarnih koridora, zona zabrane ubijanja, zaštićenih zona, zahtijevala bi ofanzivne vojne operacije.
To su opcije koje nisu za stolom. Assad to zna. Sirija u 2012. sve više liči na Bosnu od prije 20 godina: mjere međunarodne zajednice da ublaži sukob ili imaju malo efekta ili zapravo pogoršavaju situaciju.
Ako se 300 UN-ovih posmtrača pokazalo neefikasnim, da li će deset puta veća brojka popraviti bilo šta? Da li će se Houla pokazati kao prekretnica? Gorka istina leži u tome da se još mnogo takvih zločina mora dogoditi da bi se bilo šta promjenilo, piše guardian.co.uk.
(VisokoIN/Fena)
