U sklopu Papina posjeta Marseilleu, francuski list La Croix istražuje izazove života u Sredozemlju i načine na koje kršćani pomažu u suočavanju s njima. Danas se javljamo iz Bosne i Hercegovine, gdje u znaku vjerskog suživota odrastaju i studiraju učenici Franjevačke gimnazije u Visokom.
Franjevačka gimnazija nalazi se nasuprot autobusnog kolodvora. U sivilu grada ističe se impozantna zgrada oker boje. U dvorištu se ističe živopisna freska na asfaltu: mali franjevački redovnici plešu među matematičkim znakovima i grčkim slovima.
„Ne vjerujem u toleranciju. Vjerujem u suživot,” svjedoči brat Ivan na jasnom i preciznom francuskom jeziku. Na karti, obješenoj na zidu jedne učionice, bivši ravnatelj ove srednje škole pokazuje mjesta odakle dolaze njegovi učenici: iz svih krajeva zemlje. S obzirom na teritorijalnu rascjepkanost Bosne, to je podvig. Godine 1995. oni koji su prekrojili granice kako bi okončali rat smatrali su da različite vjere – muslimanska, katolička i pravoslavna – više nisu u stanju živjeti zajedno. Fra Ivan to ne vjeruje, a dokaz je njegova srednja škola.
Kako biti Bosanac u Bosni
Uz raznobojne edukativne plakate kojima su obloženi zidovi velike učionice, tu je i servisna ploča. Svakoga tjedna drugih dvoje učenika odgovorni su za čišćenje prostorije. Na srednjoškolcima je da vode računa o tome gdje žive. Fratar s ponosom pokazuje đačke police. Dva su imena jedno uz drugo: jedno kršćansko, drugo muslimansko.
Prijatelji iz cijele Bosne
Lejla, Aden, Emina, Dario, Anton, Viktor… Između nastave i početka popodnevnog studija nekoliko srednjoškolaca sastaju se u zbornici i razgovaraju o svojoj svakodnevici. Dolaze iz gradova oko Visokog, Sarajeva, ali i južnije, iz Hercegovine.
Ovu srednju školu odabrali su za svoju zbog akademske izvrsnosti i susreta s mladima s četiri kraja svoje zemlje. „Dolazim iz jednog malog grada južno od Mostara”, objašnjava Dario (18). „Došao sam ovamo steći prijatelje koje inače nikad ne bih upoznao.“ Zajedno ističu originalnu crtu svoje škole. Najviši među njima, Viktor (19), inzistira: „Ono što našu školu čini izvanrednom jest njezina multikulturalnost.“
Spajanje povijesnih perspektiva
Nakon rata Visoko je izgubilo svoju raznolikost. Danas je 95% stanovništva muslimansko. Dok škola radi po hrvatskom (katoličkom) nastavnom planu i programu, ostale škole su usvojile bošnjački (muslimanski) nastavni plan i program. Od programa do programa mijenja se naziv predmeta književnosti: „Bosanski“, „Hrvatski“, „Srpski“… „To su tri ista jezika!“, odgovaraju srednjoškolci, a Dario dodaje: „Jedna od mojih profesorica dolazi s istoka, iz srpskog entiteta. Volim njezin naglasak. Baš mi nekako slatko zvuči.“
Raznolikost udžbenika pojedinih predmeta osobito vrijedi za povijest i vjeronauk. Samo ovdje učenici dolaze odasvud, a hrvatski plan i program može doći u nesklad s njihovim prethodnim školovanjem. Lejla, koja je isprva pohađala jednu bošnjačku školu u Sarajevu, objašnjava: „Naš profesor povijesti nikada strogo ne slijedi udžbenike. On nam predaje povijest iz sve tri perspektive, i uvijek nam kaže kada se s nekom od njih ne slaže.“
„Ovdje sam više naučio o svojoj vjeri”
Nastava se prilagođava različitostima učenika. Srednju školu doduše vode franjevci, ali učenici nemaju školski vjeronauk. Oni prate tečaj povijesti religija, koji putuje svijetom od prapovijesti preko antičke Grčke do danas. „Ovdje sam naučio više o svojoj vjeri nego u osnovnoj školi, iako je bila hrvatska, katolička”, kaže Dario.
Učenici dolaze iz vjerničkih obitelji, u kojima se vjera više ili manje prakticira. U srednjoj školi imaju prostora živjeti svoju vjeru koja god ona bila. „U srednju školu sam stigao kao velik katolik, i još uvijek sam”, objašnjava jedan srednjoškolac, „ali sada sam mnogo otvorenijeg uma. Za vrijeme ramazana navečer idem kod prijatelja muslimana na iftar, a za Božić se svi u razredu darivaju.“
Školski kalendar osmišljen je tako da učenicima omogući prakticiranje vjere. Tijekom došašća, pozvani su da „raspravljaju o duhovnim temama koje ih sve povezuju”. Bajram je neradni dan za sve. Konvikt se prilagođava i potrebama učenika koji poste u ramazanu: „U kuhinji nam spremaju obroke koje nam donose pred sobe, kako bismo objedovali prije izlaska sunca. Naši kršćanski prijatelji ne jedu pred nama dok postimo”, objašnjava Aden.
„Neki naši učenici su sinovi očeva koji su pucali jedni na druge“
Završetkom Drugog svjetskog rata i dolaskom komunističke Jugoslavije ova franjevačka ustanova više nije bila ovlaštena primati srednjoškolce, osim onih koji su htjeli biti franjevci. Budući da je u posljednjem ratu Visoko bilo na prvoj crti bojišnice između bošnjačke i vojske bosanskih Srba, franjevci su se sklonili u Hrvatsku, a gimnazija je služila kao vojarna.
Franjevci su se vratili već 1996., nekoliko mjeseci nakon završetka rata, a Ministarstvo obrane vratilo im je zgradu tek deset godina kasnije. Godine 2007. ova srednja škola je ponovno otvorena, i to za dječake i djevojčice svih vjera ili „etno-nacionalnosti“. „Neki naši učenici su sinovi očeva koji su pucali jedni na druge. Ali kad imamo roditeljski sastanak, svi su tu”, kaže fra Ivan, koji je već bio završio Franjevačku gimnaziju kada je 1992. godine izbio rat.
Bivši ravnatelj procjenjuje da je oko 40% srednjoškolaca muslimanske vjeroispovijesti, a 60% katolika, ali u njegovim očima same ove brojke nemaju veliku važnost: „Ako bi se naša školska politika mogla sažeti u jednu riječ, to bi bila otvorenost.“ Studenti plaćaju samo pansion u Konviktu, oko 128 € mjesečno. U slučaju većih financijskih poteškoća školovanje postaje besplatno, a franjevci pomažu učenicima u nabavi potrepština. Pri upisu nema selekcije.
„Svatko mora posjetiti ovu školu“
Dok iz Bosne odlazi stanovništvo, franjevci podučavaju svoje učenike bez obzira na sve kao da za sebe pripremaju budućnost svoje zemlje: „Treba ih navikavati na zajednički život“, ističe fra Ivan. „Želimo da ovi mladi ljudi sutra budu sposobni raditi zajedno i da preuzmu zajedničku odgovornost za cijelo društvo.“
Ovaj franjevac želi također i dalje razvijati svoju gimnaziju. Nakon što je izgradio „pristupačnu i energetski učinkovitu” sportsku dvoranu, želio bi tradicionalnom školskom kurikulu pridodati obuku posvećenu pitanjima zaštite okoliša i klime: „Solarna energija, pročišćavanje otpadnih voda… želio bih to integrirati u školski program i učiniti ovu školu uzorom.“
***
Različite vjera i nacionalnosti – jednake osobne iskaznice
U Jugoslaviji koja se raspada od 1991. godine, Bosna je njezina središnja i najmješovitija republika. Početkom1990-ih tri kategorije stanovništva, “Bošnjaci-muslimani”, “Hrvati-katolici” i “Srbi-pravoslavci” osnivaju svoje stranke.
U travnju 1992. dolazi do odcjepljenja srpske strane i počinje rat. Bit će obilježen opsadom glavnog grada Sarajeva, operacijama „etničkog čišćenja“ i masovnim raseljavanjem stanovništva (1,3 milijuna ljudi izbjeglo je u inozemstvo).
Daytonski sporazum, potpisan 1995. godine pod okriljem UN-a, zapečatio je sudbinu države: dva teritorijalna entiteta, deset kantona, tri predsjednika za svaku „etno-nacionalnost“ od tada blokiraju svaku političku reformu.
I danas se na osobnim iskaznicama miješaju religija i nacionalnost. Godine 2013. prvi popis nakon rata izbrojao je 51% sunitskih muslimana, 31% pravoslavnih Srba i 15% katolika.
Prijevod s francuskog: Ivan Nujić
