U restoranu „Central“ u Fojnici smo sreli čovjeka koji svira harmoniku samo jednom i to lijevom rukom. Riječ je o 48 godišnjem Hajrudinu Hadžimehmedagiću Pogorelić iz Visokog. Došao je u posjetu prijateljima koji su uposlenici rudnika mrkog uglja u Kaknju, a nalaze se na odmoru i rehabilitaciji u Fojnici. Hajrudin je penzionisani RVI, živi sa suprugom Amelom i kćerkom Lejlom. Pred kraj proteklog rata je ostao bez šake desne ruke.
„Harmoniku sam počeo svirati sa 12 godina po kafanama, zarađivao sam sa njom više para nego moj otac koji je bio uposlen, a bio sam i najmlađi harmonikaš u kulturno umjetničkom društvu u Visokom. Jednom sam donio kući 22 novčanice popularne „crvenke“. Babo je otišao u kafanu pitati da ih nisam kome ukrao, jer mi nije vjerovao da sam ih zaradio. Kuću sam sagradio od zarađenih novaca na harmonici. Jednom sam odmarao pored rijeke Sane. Tu bio jedan švicarac, čudilo ga kao pjevamo i sviramo cijeli dan i pijemo. Na pitanje šta radimo, rekao sam da smo penzioneri. Pitao je kako izdržimo, rekao sam od 1 do 2 u mjesecu lako, od 2 do 1 svakako, priča Hajrudin.
Prisjeća se također zanimljive zgode kada mu je koreograf Gavro tražio da odsvira kompletnu koreografiju „Bosna“ bez greške, a ako to uradi rekao je da će Hajrudina nositi od Pajtova Hana do Budoželja.
“Odsvirao sam i nosili su me 15 kilometara Vido ribar i Nenad kuhar. Mnogi me muzičari poznaju, svirao sam sa dosta njih, ali mi je najdraže što sam svirao na dva koncerta legende sevdaha Safeta Isovića. Prvi put na svečanoj akademiji stogodišnjice rudnika Kakanj, drugi put na predizbornom skupu u Skenderiji. Želja mi je zasvirati sa Arifom Alajbegovićem, bratom od legendarnog Ismeta Alajbegovića Šerbe, kaže Hajrudin.
On se posjetio i teškog trenutka kada je izgubio ruku.
“Mislio sam da neću zasvirati harmoniku više nikada. Preko raje sam saznao da u Italiji jedna firma, pravi harmonike za sviranje jednom rukom. Poslao sam faxs u Ankonu i dobio potvrdan odgovor. Platio sam tu harmoniku marke „Guerrini“ 15.000 KM , oko 60 posto novca sam dao ja, a ostalo je pomogla moja raja. Danima i mjesecima sam svirao i plakao i učio svirati. Usavršio sam vještinu i mislim da u Evropi nema niko ko svira harmoniku samo jednom rukom i to lijevom. Harmonika mi je sve, a uz nju i pjevam. Zovu me ljudi i uvjek sam uz pjesmu i druženje, zaključuje svoju priču Hajrudin.
(VisokoIN/Avaz)
