PIŠE: Damir Delić Đuljić
Prebolovali smo dječije bolesti, mahom otplakali svoje stihove ispričane u Sejinoj Luci, na parkingu prekoputa groblja, u Galeriji „Likum“ i u pizzeriji Rosso&Nero, istrijeznili smo svoja naivna i nevina pijanstva sa Ravana, sportisti naše generacije su već iskusni majstori rukometa, fudbala i košarke koji više trebaju misliti o trenerskoj nego igračkoj karijeri, malo šta lijepo više može da nam se desi prvi put, niko više ne očekuje da ćemo jednom biti veliki i pravi ljudi, to smo dužni već danas.
Moja generacija su, da sada malo iscrtavam pravila, svi oni kojih se sjećam sa velikih odmora sa holova i iz dvorišta osnovnih i srednjih škola. Sa sendviča kod Hidajete i u jednom dahu odtrčanih šetnji od gimnazije „Visoko“ do fastfood-a Deba, gdje nas je čekala jedna slatka djevojčica, Debina kćerka Alma koja je danas viša, vjerujem i pametnija i ozbiljnija od nas. Nema više oproštajnica grijeha kupljenih dječijim lažima, malo smo omatorili i društvo koje smo onomad posmatrali kao plod nedjela nekih seronja danas postaje društvo za koje smo odgovorni mi – seronje.
Rano roditeljstvo je valjda najljepša faza u životu. Popodnevne šetnje i jutarnja gugutanja, hiljadu problema od kojih je svaki lako rješiv i hiljadu želja od kojih svaka izgleda tako dostupno. Postali smo veliki ljudi, jasno je to i iz našeg poriva za veličinama, tu su već i veliki mobiteli, automobili i kuće; postali smo veliki ljudi, jedemo, pijemo i šetamo manirima gospodštine od koje bi svako ustuknuo i razmislio, čini se, bar dvaput. Ne stidimo se više ni jednog restorana, nema tog mjesta na kojem bi nam za provjeru na ulazu tražili ličnu kartu. Sa deset si malen đak, sa dvadeset mladić jak, sa trideset još si jači, tako smo recitovali u ono vrijeme kada smo jedva čekali dvadeset i trideset, uobražavajući da je ozbiljnost odgovornosti beskrajno značajna životna faza u kojoj će nas doživljavati ozbiljno i u kojoj ćemo jesti toliko Kinder Buena koliko želimo, a ne toliko koliko odobri mama. Danas jedemo onoliko koliko dozvoli ogledalo, savjest i čika-doktor, a mi sretnici još moramo da objasnimo zašto Kinder Bueno ne valja. U tome je, sad sam već preintiman i digresičan, meni lično jedan od najtežih zahtjeva roditeljstva.
Dok šetam sa mojim djevojčicama, a neobično volim šetati mahalama i sokacima, obavezno udišem arhitektonsku formulu mahale i životnu filozofiju i energiju skrivenu iza drvenih prozora, onih nebitnih, strateški okrenutih prema mahali, životnu filozofiju i energiju čudne, tvrđavne formule kuća koje ne gledaju u kameru i oči koje ih gledaju, nego u avliju, skrivenu iza vješto odabranih zidova i komšijskih ulaza. U toj arhitekturi nekog doba koje smo naslijedili, svaka vrata gledaju u put do njih, diskretno ostavljajući pažnju u krugu koji je bio toliko bitan, i iz kojeg smo i mi porasli tako veliki.
Porasli smo tako veliki da smo odbacili arhitekturu bosanske kuće sa početka i sredine 20.stoljeća, arhitekturu mahale i diskretno dizajniranih kuća, arhitekturu tvrđavne formule domova koji ne gledaju niz sokak nego baš u kanata, koji fokus životne i energije ostavljaju na unutrašnjosti, na sadržini, na krugu koji je toliko bitan i iz kojeg smo i mi porasli tako veliki. Tako veliki da imamo naše vlastite stavove i vizije, da igramo našu vlastitu strategiju i vlastiti izbor, čuvajući scenu stare bosanske sobe na onim etnomuzikološkim događajima i kulturnim zabavama za obične ljude, a živeći vlastitu, modernu formulu života, izgradnje i razvoja međuljudskih odnosa i, konačno, odgoja djece.
Znam da vi to osjetite, dragi prijatelji, pogađa nas dio sudbine objašnjiv stihom one Sarajlićeve žalopojke u kojoj plače zato što nikada više niko neće da mu se obrati izrazom „balavac“, privilegizovanim i toplim kao kad kažeš: djetinjstvo. Sjajan period, to je valjda, je li (?), onaj dio života kada bismo trebali razbistriti mutnu sliku iskustava i znanja, i ne teoretisati nego kreirati prostor, sada ću već biti grub: učiniti nešto na što će neki novi klinci biti ponosni i po čemu ćemo biti prepoznatljivi po nečemu tako čistom i svetom poput gimnazijske pravdoljubivosti i časti, nešto zahvaljujući čemu će djetinjstva koja lete tako brzo biti topla, lijepa i bezbrižna.
Generacija između onih koji su gradili one tople kuće i nas, generacija naših roditelja, je imala zbilja tešku sudbinu. U tridesetim godinama u kojim smo danas, sretnici među njima su imali po jednog školskog druga koji je stradao u ratu. Oni teže sudbine, a bilo ih je mnogo više, oni su u našim godinama plakali za 3, 6 ili 10 školskih drugova, članova najuže porodice, najboljih prijatelja i komšija, koji su negdje „ostali“, koji su stradali na vrletima Majevice, Žuči ili Igmana. Nismo nikada, sjećate se, ni mjerili njihovu historijsku ulogu – nama su kratko i jednostavno bili najbolji na svijetu. Danas ih trebamo razumijevati još i više, a našu ulogu da moramo biti pravi i dobri ljudi razumijevati – utoliko i ozbiljnije.
Sjećate se profesora, omiljenih i prezrenih, administrativnih službenika, ljubaznih i lijenih, policajaca, razumnih i krutih, bankarskih teta, veselih i sporih, novinarskih piskarala, luckastih i jeftinih, inteligentnih i tupih doktora, emotivnih i glupih veterinara, visprenih i uskogrudnih inžinjera, prepotentnih i skromnih biznismena, sjećate li se kako smo lako sudili o njima i kako je intenzivno bilo naše čulo za raspoznavanja dobra i zla?
Danas smo sve to mi.
Danas je naša energija ono od čega zavisi društvo u kojem živimo. Danas mi pokrećemo motor ovog društva, danas jedan ukupni indeks samopoštovanja i ugleda društva u kojem živimo ponajviše zavisi od nas. Došli smo do 10-ak godina naše slave i sada kada već znamo da je dedo loše planirao raspored soba u porodičnoj kući, danas kada smo već generaciji između dede i nas isporučili račune za prolaske kroz crveno svjetlo, za pogrešne raskrsnice i životne greške, danas imamo priliku praviti odabire koji će ponajviše doprinijeti izgledu društva u kojem živimo.
Sebičnost, nedoraslost,indolentnost, to su riječi koje nas so far najbolje opisuju. Danas mi određujemo komšijske odnose, izgrađujemo stablo naših porodičnih veza i, ako dobro razumijem stvari, uopšte nismo tako impresivni kako smo planirali biti. Nemojte mi samo reći da ste umorni. I ja sam, jesam i nisam. Energiju treba usisati iz hodnika naših osnovnih i srednjih škola, pomiješati sa skladištem životnog znanja i iskustva i dopuniti tišinom praznih porodičnih kuća koje su danas premale za naše velike živote, i to nije tako loše, promjene su neminovna i sjajna stvar, ali usisati energiju kuća koje su tako dobro balansirane u prozornoj otvorenosti prema mahali, i vratima otvorenim putu koji vodi do njih, tvrđavnih, šarmantnih kuća iz kojih smo i mi porasli toliko veliki.
Danas, rekoh, društvo u kojem živimo u najvećoj mjeri zavisi od naše energije.
A ne izgleda baš sjajno.
