I BiH se na prvi pogled uklapa u trend rasta nepovjerenja spram institucionalnih političkih opcija. Na lokalnim izborima očit je uspjeh nezavisnih kandidata.
Piše: Muharem BAZDULJ
U Štulićevoj pjesmi “Poljska u mome srcu” pjesnik na jednom mjestu veli: “Nezavisni sindikati/komiteti zaštite”. Dobre pjesme nam daju obrasce prema kojima mislimo. Čitam ovih dana razne analize u uspjehu nezavisnih kandidata na lokalnim izborima u Bosni i Hercegovini, naročito u Federaciji BiH, a podsvijest mi sada od sebe varira navedeni stih: “Nezavisni kandidati/komiteti zaštite”. I prije nego što su izbori održani, moglo se govoriti o povećanom trendu kod nezavisnih kandidata da se uopšte prijavljuju za učešće u izbornoj trci.
Jer ove 2016. godine bilo ih je 524, čak tri stotine više nego 2012. Rezultati su u devet lokalnih zajednica donijeli i trijumfe nezavisnih kandidata. Na prvi pogled je očita entitetska nesrazmjernost: osam ih je u Federaciji, a samo jedna u Republici Srpskoj.
Navedemo li, međutim, o kojim je lokalnim zajednicama u Federaciji riječ, očigledan će biti jedan još veći nesrazmjer. Šta je zajedničko Bužimu, Bosanskom Petrovcu, Kalesiji, Zenici, Bugojnu, Visokom, Goraždu i sarajevskoj opštini Stari Grad?
Sve su to opštine koje su kraj rata dočekale pod kontrolom Armije RBiH, u svima je (uz izuzetak Bosanskog Petrovca) izrazito dominantno bošnjačko stanovništvo i sve se nalaze u kantonima sa većinskim bošnjačkim stanovništvom. Takođe, većina nezavisnih su ranije bili članovi SDA te je riječ o svojevrsnim stranačkim “disidentima”. Jasno je, dakle, da birači simboličku “zaštitu” od stranačkog jednoumlja traže skoro isključivo u sredinama gdje se ne boje da bi ih mogli ugroziti “anamo oni”.
Ipak, cijeli kontekst onoga za čime tragaju glasači nezavisnih kandidata možda se i najbolje vidi iz članka sa jednog od bosanskohercegovačkih portala propraćenog prigodnom fotografijom. U članku doslovce stoji: “Ne stišavaju se reakcije na ubjedljivu pobjedu Amre Babić na izborima za načelnicu Visokog. Za razliku od prošlih izbora kada je mjesto načelnice osvojila kao član SDA, ovaj put je Amra Babić deklasirala konkurenciju kao nezavisna kandidatkinja.
Novoj-staroj načelnici čestitke stižu sa svih strana, iz čitave BiH, čak i iz inostranstva. Jedan žitelj Visokog načelnici je uručio neobičan poklon – Titovu sliku koju je čuvao 40 godina! Trenutak uručivanja poklona ovjekovječila je Dinka Omanović, šefica kabineta visočke načelnice. ‘Amra Babić je naš Tito’, poručuju Visočani u komentarima”. A na fotografiji koja, je li, poslovično vrijedi više od hiljadu riječi vidimo jednu ženu pod hidžabom okruženu trojicom muškaraca. Svi zajedno pridržavaju portret Josipa Broza Tita, s tim što su u sredini sama Amra Babić i muškarac starije životne dobi, po svoj prilici darodavac, dok su dva mlađa muškarca s lijeve i desne strane tu manje važna. Darodavac djeluje malo zbunjeno, kao čovjek nenaviknut na bliceve i kamere, dok se gospođa Babić, nova-stara gradonačelnica, smije, što se kaže, od uha do uha.
Nije baš realno očekivati da će portret Josipa Broza Tita Amra Babić držati na zidu svog kabineta, no sa fotografije se jasno vidi da joj poklon nije mrzak. U krajnjoj liniji, ona je kao vješta političarka sasvim sigurno svjesna da veliki dio njenih glasača prema Titu ima pozitivne emocije. Istovremeno, to su u velikom procentu isti oni glasači koji su manje ili više posvećeno nasjeli na propagandu o socijalističkoj Jugoslaviji kao državnom projektu koji je Bošnjake uljuljkao u iluziji bratstva i jedinstva, društvu u kome se tobože “nije smjelo ići u džamiju” te poretku u kojem su vjernici bili diskriminisani i gde je hidžab bio zakonom zabranjen.
Ipak, bez obzira na svaku propagandu, većina tih glasača je zajedno sa svojom načelnicom na najelementarniji način svjesna, makar i donekle neartikulisano, da je upravo period socijalističke Jugoslavije bio vrijeme najveće emancipacije bosanskohercegovačkih muslimana u njihovoj historiji. Drugim riječima, ako žena pod maramom za vrijeme socijalističke Jugoslavije i nije mogla biti načelnica opštine, isto tako da nije bilo tog perioda i ženske emancipacije, danas ne bi bilo moguće ni da se neka Bošnjakinja uopšte kandiduje na izborima, a kamoli da na njima pobijedi.
S druge strane, sjećanje na Tita i socijalističku Jugoslaviju je i sjećanje na vrijeme neuporedivo veće socijalne sigurnosti i boljeg života, sjećanje koje dijele i ljudi koji su danas na različitim krajevima političkog spektra.
U tom smislu je indikativan i naslov reportaže iz Velike Kladuše koju je beogradski Blic objavio u subotnjem broju: “Za nas je vladar Tito, a država Jugoslavija” i u kojoj se iznosi podatak da Udruženje “Josip Broz Tito” u ovom gradiću ima više od hiljadu članova te da centralne gradske ulice i dalje nose imena partizana i narodnih heroja iz Drugog svjetskog rata. I mada glasači Amre Babić u glasačima Fikreta Abdića vide izdajnike koji su glasali za ratnog zločinca, i jedni i drugi s nostalgijom pamte isto vrijeme. Abdić formalno nije bio nezavisni kandidat, no i on i Amra Babić su nekadašnji članovi SDA, partije koja Bosnom i Hercegovinom vlada već 26 godina, što je dobrano više od polovine vremenskog intervala vladavine Saveza komunista (1945. – 1990.).
Čisto sumnjam da će za dvadesetak godina njihovu vladavinu iko da pamti kao bilo kakvo “zlatno doba”. U nekom širem kontekstu, to je za njih najporaznije.
(Oslobođenje)
