Dvadeset godina nakon osnivanja Haškog tribunala, u BiH su podijeljena mišljenja o tome je li ispunio svoji zadaću i osigurao pravdu za ubijene i pomirenje među preživjelima. Trebao je predstavljati odgovor najstrašnijim zločinima koji su se događali na području Hrvatske i BiH. Najveći procesi još su u toku i od njihovog će ishoda ovisiti i konačan sud o radu Tribunala koji će na kraju izreći žrtve.
Nakon što je Yuli Vorontsov, ambasador Ruske Federacije u Vijeću sigurnosti UN konstatovao da je prošao nacrt, malo kasnije usvojena i Rezolucija 827 na osnovu koje je prije 20 godina formiran Međunarodni sud za zločine počinjene na prostoru bivše Jugoslavije.
„Ovo neće biti sud pobjednika. Jedini pobjednik u ovom nastojanju je istina“ – obećala je pred UN-om tadašnja sekretarka SAD Madeline Allbright.
Od osnivanja do danas, pred Haškim sudom optužena je 161 osoba za najteže zločine i povrede humanitarnog prava počinjene od 1991. do 2001. godine. Postupci protiv 136 optuženih su završeni, a protiv 25 osoba još su u toku. Potrošeno je oko dvije milijarde dolara. No, pitanje svih pitanja je koliko je doprinio ostvarenju pravde, ali i onom najvažnijem – pomirenju i prevenciji. O dostignućima Tribunala 20 godina kasnije, Fadila Memišević, predsjednica Društva za ugrožene naroda BiH, kaže:
„To je bila jedina mogućnost da se žrtvama obeća da će pravda biti ipak zadovoljena. Pozitivno je što je osnovan, što je jako puno onih koji su počinili zločine procesuirano, a negativno je što se to nepotrebno odužilo.“
Janko Velimirović, direktor Centra za istraživanje ratnih zločina RS, kaže kako javnost u ovom entitetu Tribunal ne doživljava kao instrument pomirenja.
„Stav je da Haški tribunal nije ispunio svoju misiju prema onome kako je bio osnovan, a posebno u praksi nije doprinio svojim procesuiranjem da se smire tenzije u regionu, pa ni u Bosni i Hercegovini“, navodi Velimirović, prenosi Radio Slobodna Evropa.
U Tribunal su najviše vjerovale žrtve, ali zbog blage kaznene politike i odugovlačenja nisu zadovoljne. Ponajmanje žrtve genocida u Srebrenici, kaže Hatidža Mehmedović iz Udruženja Majke Srebrenice.
„To je bila jedna velika osnova za istinu i pravdu i pravednost, i da svi ratni zločini dođu pred lice pravde, međutim, mi, žrtve genocida, ne možemo nikako biti zadovoljni, jer smo očekivali da se ratni zločinci hapse što prije, da se donose presude, da se ne dogovaraju kao na pijaci, pa oslobađanje Karadžića, da u sedam opština nije počinjen genocid … to tako žrtve vrijeđa. Stavlja im so na žive rane“, ističe ona.
Riječi priznanja Biljane Plavšić, Dragana Obrenovića i Ranka Češića:
„Ova odgovornost je moja, samo moja.“„Izgubili smo se u mržnji, u brutalnosti, u tom vihoru strašne nesreće i užasa, desio se i užas – Srebrenica. Ovdje sam pred časnim sudom, sa željom da se čuje moj glas kajanja.“
„Reči kao što su ‘kajanje’ su nedovoljne da se iskaže šta čovek oseća.“
Ova priznanja krivice imala su za cilj ukazati na odgovornost, kajanje i uputiti proruku. Stručnjak za međunarodno pravo Zarije Seizović smatra ih jako važnima.
„Priznanja su bitna jer nisu učinjena nikakvim pritiscima, nisu rezultat izvođenja dokaza, nego su izraz, nadajmo se, slobodne volje onog koji priznaje“, kazao je Seizović.
„Većina osuđenih koji su se vratili u svoje matične zemlje, dočekivana je od najviših funkcionera političkih partija, na aerodromima, uz narod, veličanje, praktično niko nije ni pričao što su ti ljudi bili tamo. Pri tom uopšte ne govorim kolika je veličina kazne bila“, kaže Aleksandar Trifunović, urednik portala Buka.
Pravda sama po sebi ne može obezbijediti mir i pomirenje, na šta je ocjenjujući domete Tribunala ukazao i njegov prvi glavni tužilac Richard Goldston.
„Sudska pravda ne može sama po sebi donijeti mir. Nažalost, očekivanja od Haškog tribunala su bila previsoka i dok nema govora o tome da pravda može asistirati uspostavljanju mira, zaustavljanju osvete i pomoći žrtvama da započnu proces zacjeljenja, to nije dovoljno. Druge forme zaustavljanja nasilja moraju se naći, a za to su potrebni dobri lideri, kako bi se našla najbolja rješenja“, istakao je Goldston.
Ipak, svi se slažu da je nasljeđe Tribunala, koje se ogleda i u presudama i njegovoj arhivskoj građi, temelj na kome se može graditi bolja budućnost. Jer – drugog puta osim pomirenja nema.
(VisokoIN)
