Vojin Ražnatović (29), sin ubijenog Željka Ražnatovića Arkana (48), napisao je knjigu o svom ocu u kojoj otkriva dosad nepoznate detalje iz njegovog života. Radni naslov knjige je “Priče o mome ocu – intiman pogled iza kulisa porodice Ražnatović”, a u njoj govori o svom odnosu sa ocem, o Arkanovim kontaktima sa srpskim premijerom Zoranom Đinđićem, sukobu sa bivšim šefom DB-a Radetom Markovićem, Svetlani Ražnatović Ceci, o prijateljstvu sa Radovanom Stojičićem Badžom, o osobama koje su imale značajnu ulogu u njegovom životu, kao i o tome ko im je javio da im je otac ubijen…
Knjiga se sastoji od 50 kratkih priča, a “Alo!” prenosi neke događaje iz knjige čijih je Vojin Ražnatović bio svjedok ili o kojima mu je otac pričao.
U prvom dijelu, Vojin Ražnatović otkriva da im je Branka Džajić, supruga fudbalskog asa Dragana Džajića Džaje, sa kojima su, kako kaže, porodični prijatelji, 15. januara 1999. javila u Atinu da im je otac ubijen.
– Igrao sam „playstation“ sa svojim bratom blizancem Nikolom i dvojicom drugara, kada je mama uletjela u sobu i histerično uzviknula: „Zvala me je Branka (Džajić), kaže da su pucali u tatu! Zovite odmah Paju da vidimo o čemu se radi!“.
Doživjeli smo šok, nismo vjerovali… Odmah smo okrenuli Pajin telefon i pitali ga što se desilo, a on nam je odgovorio: „Ma ne boj se, sine, ranili su komandanta. Sve je OK, izdržaće. Nemoj da se sekirate“. „A gdje je ranjen?“, pitali smo, ali je sa druge strane bila tišina. „Pajo, gdje su ga ranili?“, opet smo pitali i opet tišina. Opet pitamo: „Pajo???“, a on je tihim glasom odgovorio – u glavu!
Vojin Ražnatović opisuje i da je bio svjedok razgovora koji su vodili njegov otac i saradnik premijera Zorana Đinđića u decembru 2000, kada su od Arkana, kako navodi, tražili da im pomogne da dođu na vlast, a da mu za uzvrat skinu potjernicu Interpola.
Knjiga Vojina Ražnatovića treba da izađe krajem juna, ali zasad traži dobru izdavačku kuću iz Srbije jer na ovom području planira i da distribuira knjigu. Knjigu će, kaže, objaviti pod očevim prezimenom, koje je promijenio prije više godina. „Napominjem da sam se rodio kao Vojin Ražnatović i uvijek sam bio i uvijek ću se prezivati Ražnatović. Martinović je prezime moje majke, koje smo morali privremeno da uzmemo zbog sigurnosnih razloga. Zato mi je teško kada me ljudi pitaju kako me nije sramota što se prezivam Martinović“, kaže Vojin.
Obilića kući na ručak. Kad smo ulazili u džip, nekome je govorio na telefon: „To je opet ovaj Đinđićev čovek! Kaže, hoće Đinđić opet da me vidi! Kaže da od nemačkog kancelara Šredera (Gerhard) ima garancije da će da mi ukinu Interpolovu poternicu. Ma rekao sam mu da se nosi u pi**ku materinu.“ Otac je bio mnogo potresen. Onda je meni rekao: „Šreder daje garancije! Kakve gluposti!!! Ja njima da pomognem da dođu na vlast!“. Onda se ućutao. Prošao je kroz tri crvena svetla. Onda je nastavio: „Misle da sam ja Vuk Branković! Da sam ja izdajica! Da ovi dođu na vlast, posle bi i mene za Hag. Ali, dobro, oni mene za Hag, a ja njih dva metra ispod zemlje!“. Do kraja vožnje nije progovorio. Ušli smo u kuću, seli za sto i u tišini ručali. Posle nepune tri nedelje, desio se 15. januar.
Arkanov sin, koji živi u Las Vegasu, otkriva za Alo zbog čega je odlučio da napiše knjigu, kao i ko su ljudi sa kojima se posljednji put vidio njegov otac prije ubistva.
Sa Željkom Ražnatovićem u separeu “Interkontinentala” ubijeni su i Dragan Garić Garo (1953), bivši radnik saveznog MUP-a i Milenko Mandić Manda (1956), njegov prijatelj. Mediji su pisali da je Mandić bio poslovni čovjek iz Beograda, dok su drugi tvrdili da je bio Arkanov lični tjelohranitelj. Prije atentata, sa njima je piće popio Ljubomir Mihajlović (72), bivši direktor Komercijalne banke, koji se sa sa ove funkcije povukao u maju 2004. Mihajlović je bio i direktor predstavništva Jugobanke u Frankfurtu, predsjednik Upravnog odbora BK “Telekoma” i UO „Politike”.
Prema optužnici Dobrosav Gavrić, osuđen za trostruko ubistvo, prišao je separeu, gdje su sjedila pomenuta trojica i iz pištolja kalibra 9 mm PARA ispalio tri hica u glavu Ražnatoviću, od kojih mu je jedan prošao kroz lijevo oko. Hitac u glavu i tri metka ispalio je u tijelo Mandića, a dva projektila u tijelo Garića.
– Riješio sam da napišem ovu knjigu još 2008, ali nisam stigao da se više oko toga angažujem. Kada sam četiri godine kasnije čistio svoju garažu, vidio sam kutiju sa porodičnim slikama. Slučajno sam izvadio sliku koju mi je poklonio jedan fotograf još 2001, koju je on lično snimio. Na slici su moj otac, Milenko Mandić i Dragan Garić u separeu u hotelu „Interkontinental“. Sa njima je bio i Ljubomir Mihajlović, tadašnji direktor Komercijalne banke, koji je bio u prolazu, popio sa njima piće i otišao. Niko nije ni pomislio da će to da bude posljednja slika mog oca jer je, nepun sat kasnije, u istom separeu ostala samo velika lokva krvi, okružena čaurama. Dok sam gledao tu sliku, svakojake misli su mi išle kroz glavu. Iako je prošlo skoro 13 godina od njegovog ubistva, domaća i svjetska javnost ga još uvijek karakteriše kao najpoznatjeg svjetskog paravojnog komandanata i najmoćnijeg mafijaškog šefa u regionu iz devedesetih. Svjestan sam da jedan dio građana Srbije ima negativno mišljenje o njemu i da njegovo ime podsjeća na crnu deceniju devedesetih godina. Ljudi su znatiželjni da saznaju kakav je bio kao otac, čovjek, suprug… Pročitao sam razne ozbiljne i neozbiljne knjige u vezi s mojim ocem i uvidio da javnost nije upoznata sa najinteresantnijim dijelovima njegovog života. Zato sam riješio da ih otkrijem ja – navodi Vojin Ražnatović u uvodu knjige.
(VisokoIN)
