Hugo Chavez je posljednji gorljivi kritičar SAD koji je napustio globalnu pozornicu. Da li je time završena era antiamerički orijentiranih svjetskih političara?
Chavez je često isticao imperijalističku politiku Amerike, uspoređivao Georga W. Busha s Hitlerom, i išao dotle da je izvoz “noći vještica” u Latinsku Ameriku nazvao “terorizmom”.
Ali sada je mrtav. O njemu se postojala različita mišljenja, od toga kako je pravi predstavnik naroda, biran čak šest puta za šefa države, do toga da je muljao s mnogim stvarima, pa i sa ustavom.
No, nije samo njegov antiamerikanizam utihnuo. Posljednjih godina smo svjedoci da najistaknutiji kritičari američke moći pomalo silaze sa pozornica.
Fidel Castro, koji je nadživio devet američkih predsjednika, napustio je svoj položaj kao predsjednik Kube i jedan od najiritantijih protivnika Washingtona, još 2008.
Osamu bin Ladena, vjerojatno najmoćnijeg neprijatelja svega američkog, ubili su američki specijalci u maju 2011.
Sadam Hussein je srušen s vlasti, kao i Moamer Gadafi. Kim Jong-il je umro. Čak bi i iranski predsjednik Mahmud Ahmedinadžad, čiji nuklearni program izaziva paniku u Bijeloj kući, trebao ove godine nakon izbora predati dužnost nekome drugome, jer mu je mandat ograničen na dva uzastupna izbora.
Spomenuti lideri bili su predstavnici različitih političkih ideologija, od socijalizma, preko sekularnog arapskog nacionalizma do islamskog fundamentalizma. No, zajednička “ideologija” mu je bila antiamerikanizam.
Američki predsjednik George W. Bush – koji je Iran, Irak i Sjevernu Koreju nazvao “osovinama zla” u svom govoru naciji 2002, antiamerikanizmom je smatrao svako protivljenjeonome što je važno za Sjedinjene Države. Neprijatelji Amerike “mrze naše slobode”, isticao je.
No, Max Paul Friedman, profesor historije na Američkom sveučilištu, naglašava da je taj “izraz bio korišten za opisivanje gotovo svakog neslaganja s američkom dnevnom politikom“.
On podsjeća da se etiketa antiamerikanizma lijepila i Francuskoj, jer se njena liberalnodemokratska politikaprotivila ratu u Iraku.
O tome gdje se Chavez nalazio na ovom antiameričkom spektru se žestoko raspravljalo.
Russell Berman sa Sveučilišta Stanford kaže da je mogućerazlikovati eksplicitne stereotipe antamerikanizma od legitimne kritike.
Ovaj znanstvenik naglašava da je u većem dijelu arapskog svijeta kombinacija “antisemitizma i antiamerikanizma” otvoreno iskorištavana od strane populističkih vođa i podsjeća da je žrtva te pogubne kombinatorike bio američki ambasador u Libiji Christopher Stephens, koji je ubijen u Benghaziju 2012.
U ovom trenutku još nije jasno gdje će “niknuti” sljedeća generacija antiameričkih lidera. Nejasno je ko će “naslijediti” Chaveza, i sjesti na istu klupu sa sjevernokorejskim liderom Kim Jong-unom, a ko će biti izabran umjesto Ahmadinadžada.
Arapsko proljeće, istina, iznjedrilo je nekoliko lidera koji mogu biti „tradicionalni demagozi“.
Kubanski komunistički režim ostaje netaknut, ali pod predsjedavanjem Fidelovog brata, Raula Castra, koji nema moćnu retoriku starijeg brata, a i sam je najavio mirovinu u 2018.
Latinska Amerika ima puno više vođa uvijek spremnih da izazovu američke interese. To su, na primjer, Evo Morales iz Bolivije, Daniel Ortega iz Nikaragve ili Rafael Correa iz Ekvadora.
No, teško da će neko imati “raskošan talent” poput Chaveza, koji je svojedobno rekao, u Glavnoj skupštini UN, da je George Bush “vrag sam”, te da je iza sebe ostavio “miris sumpora”.
Nestaje čak i niska razina antiamerikanizma u Evropi, “staroj Evropi” kako je protivnike rata u Iraku nazivao Bushov ministar odbrane Donald Rumsfeld.
Istraživanje Instita Pew objavljeno u decembru prošle godine pokazalo je da u Evropi raste potpora SAD nakon izbora Baracka Obame za predsjednika – iako je ostao značajan “vrijednosni jaz” okokulturnih i vjerskih pitanja.
Čudnovato, najnoviji međunarodni lik optužen za antiamerikanizam je južnokorejska pop zvijezda Psy, najpoznatiji po svom globalnom hitu Gangnam style.
Reper se izvinio nakon što se otkrilo da je 2004., izveo pjesmu u kojoj kaže da treba ubiti “yankeeje” koji su mučili iračke zatvorenike, te da treba likvidirati i njihove porodice to “polako i bolno”.
Ovako nešto bilo bi suviše čak i za Huga Chaveza.
(VisokoIN)
