U sukobu koji je sada ponovno u medijskom fokusu, ključan je način na koji je isti predstavljen. Američki mediji davali su i daju veliki obol tome, i to na način da su svoj medijski prostor ustupili izraelskim dužnosnicima i glasnogovornicima da ga oblikuju onako kako to njima odgovara – lažima.
Huffington Post donosi listu pet najučestalijih laži i manipulacija činjenicama o sukobu u Gazi koje se mogu vidjeti u američkim medijima:
1. Izrael je prisiljen na raketiranje kako bi odbranio svoje građane
CNN i druge medijske kuće u Americi uredno počinju svoje izvještaje o zadnjem krugu nasilja u Gazi događajem od 10. novembra, kada su četiri izraelska vojnika ranjena u palestinskoj vatri. Nakon toga su izraelske obrambene snage odgovorile ubijanjem nekoliko Palestinaca. No, samo dva dana ranije 13-godišnji Palestinac ubijen je u izraelskom vojnom upadu u Gazu, a da se ne spominju raniji smrtni slučajevi na palestinskoj strani. Pristranost u izvještavanju je, sjetimo se, posebno bila napadna 2008./2009, kada je veliki izraelski napad na Gazu (u kojem je ubijeno najmanje 1.400 Palestinaca) predstavljen kao odbrambeni, uz tek usputnu informaciju da je upravo Izrael bio taj koji je tada prekršio sporazum o prekidu vatre. Zar Palestinci nemaju pravo na samoodbranu? I ako neselektivno palestinsko bombardiranje nije prihvatljiv odgovor na izraelsko nasilje (a nije), zašto bi onda neselektivni izraelski napadi u Gazi bili prihvatljivi? I zašto se u svemu uporno prešućuje širi kontekst cijele priče, a to je da je Gaza pod izraelskom blokadom i vojnom kontrolom?
2. Izrael pokušava izbjeći civilne žrtve
Eh, ovo je već teži zadatak za manipulativnu medijsku mašineriju, naročito onda kada izraelski dužnosnici izjavljuju da je “cilj operacije vratiti Gazu natrag u srednji vijek”, kao što je to izjavio izraelski ministar unutarnjih poslova. Ili kada primjerice Gilad Sharon, sin bivšeg izraelskog premijera Ariela Sharona, kaže: “Moramo poravnati sve četvrti u Gazi.” Ako mislite da se radi samo o retorici, onda se sjetiti sukoba iz 2008./2009. Nisu samo organizacije za ljudska prava bile te koje su u javnosti podastrle dokaze o izraelskim ratnim zločinima u Gazi, nego su to bili i izraelski vojnici kojima savjest nije dala da šute o zločinima koje su počinili.
Ako se i dalje ne možete odlučili između toga tko govori istinu, samo se zapitajte: kako to da je Hamas uspio ubiti samo troje ljudi u Izraelu unatoč tim “neselektivno” ispaljenim tisućama raketa, dok je Izrael ubio njih više od stotinu unatoč tome što posjeduju sofisticirano precizno oružje kako bi se izbjegle civilne žrtve? Za ilustraciju, navodi Huffington Post, samo u jučerašnjem napadu Izrael je ubio više civila u Palestini nego što je Izraelaca poginulo od palestinskih raketa u više od tri godine trajanja sukoba.
3. Ovo je stvar sigurnosti
Ako je izraelski glavni cilj doista bio završiti raketiranje iz Pojasa Gaze, sve što su trebali napraviti jest prihvatiti primirje koje su im nudili Palestinci prije atentata na vođu Hamasa Ahmeda Jabarija. I ako je cilj blokade Gaze samo spriječiti unos oružja, zašto bi bio blokiran i izvoz iz Gaze? Zašto su ograničeni prehrambeni artikli? Istina je ta da se ovdje ne radi o sigurnosti, nego o kažnjavanju stanovništva Gaze zbog njihovog političkog odabira Hamasa. Kada je Gilad Sharon predložio desetkovanje Gaze, pravdao ga je tvrdnjom da stanovnici Gaze nisu nevini jer su izabrali Hamas. Istom se logikom vode teroristi kada napadaju civile u demokraciji. Jesu li time i izraelski civili legitimne vojne mete ako su izabrali desno orijentirane vođe koji su počinili zločine protiv Palestinaca? Naravno da nisu, i samo poremećeni um može reći da se taj princip može primjenjivati na palestinske civile.
4. Hamas je problem
Svaki put kad čujete da Izrael servira Hamas kao krivca za nasilje u Gazi, valja razmotriti dvije stvari. Kao prvo, Hamas ne samo što je pokazao spremnost na primirje s Izraelom ukoliko Izrael prestane s raketiranjem Gaze, nego je i predložio (iako mješovitim signalima) rješenje s dvije države (u granicama iz 1967.). A kao drugo, i još važnije, Hamas nije došao na vlast sve do 2006./2007. godine. Odnosno u razdoblju od 1993. do 2006., dakle 13 godina, Izrael je imao priliku uspostaviti mir s mnogo umjerenijom i podatnijom palestinskom vlasti, koja je priznala Izrael i odrekla se nasilja. I što je Izrael napravio? Je li uspostavio mir? Ili je nastavio s okupacijom palestinske zemlje i uzurpiranjem palestinskih resursa? Odgovor je u potonjem pitanju, a ta nemogućnost da se zaštite palestinska prava putem pregovora i suradnje, ojačala je Hamas i druge ekstremiste. Istina je ovdje potpuno obratna: izraelsko kršenje palestinskih prava ojačalo je ekstremiste i dovelo ih na vlast.
5. Postoji vojno rješenje za ovaj sukob
Ovo nije prvi put, a vjerojatno ni zadnji, da je Izrael započeo vojnu akciju ne bi li prisilio svoje protivnike na predaju. I je li ih to dovelo išta bliže završetku sukoba? Kako vidimo, nije. Nakon sukoba iz 2009., Hamas je ostao na vlasti i u posjedu je tisuća raketa. Izraelska vojna nadmoć, koja je doista impresivna i to zahvaljujući 30 milijardi dolara američke vojne pomoći u ovom desetljeću, nije jača od volje Palestinaca da žive dostojanstveno. Način na koji se može zaustaviti raketiranje u kratkom roku jest pristati na primirje i okončati blokadu Gaze. A dugoročno rješenje jest završetak izraelske ilegalne okupacije palestinske zemlje i omogućavanje Palestincima da ostvare svoje pravo na samoopredjeljenje. Vjerojatno smo blizu sporazumu o prekidu vatre kojim će biti završen i ovaj krug nasilja. No, pravi je izazov završiti izraelsku okupaciju i uspostaviti dugoročni mir i sigurnost i za Palestince i za Izraelce.
(VisokoIN)
