Sve dokumente koje će te vidjeti ovdje, a prije ove objave – dosta prije, dostavili smo svim političkim akterima u Visokom i Vladi ZDK.
Davno, još u jeku predizborne kampanje prvih poslijeratnih izbora, pročitao sam dvije izborne parole koje su tada, a do danas nisu izgubile aktuelnost, više nego jednostavno demistificirale svu Bošnjačku politiku od prvih višestranačkih izbora u bivšoj nam domovini Jugoslaviji, pa do danas u nezavisnoj i suverenoj BiH.
Na putnom pravcu prema Olovu iz sarajevskog smjera kretanja, na prilazima Olovu nalazilo se, a i danas je tu – skoro u istom stanju, ratom devastirano naselje.
Na jednoj od kuća, onako nesmajno napisano (ofarbano) kako to prilići jeftinim kampanja kakve se ovdje vode, pisalo je:
“Nismo krali, nismo srali – Mi smo Liberali”.
Na drugoj kući, nedaleko od te, pisalo je;
“Nit smo krali, nit smo srali – Mi smo ratovali: SDA”.
Tada, isto kao i danas, svi su se toj pisaniji smijali, ali s osjećajem gorčine, jer u istoj je ispisana historija Bošnjačke politike.Bošnjačka politka se začimala, razvijala, formirala i danas egzistira kao sitnošičarska ubleha dokonih politikanata, nedoraslih rukovođenja mjesnim zajednicama. Lijepo je to akademik Abdulah Sidran rekao, sad već daleke 1993. godine, kazavši da je “došlo vrijeme za budale” – onih što u prethodnim sistemima nisu mogli “prismrdit” nijednom nivou vlasti ili politike. Današnjim političkim žargonom bi se to kazalo da su se oni iz zadnjeg safa progurali u prvi, bez da su ikada imali kvalifikacije i referense niti za zadnji saf.
Isključimo u startu sumnju u njihovu dobronamjernost, patriotski osjećaj i ine demagoške parole koje legitimiraju iste, jer ako bi smo prihvatili takve kvalifikacije, onda bi to značilo da su svi ispred njih bili državne izdajice, ne znalice i protivnici svega vrijednog u BiH i zdravorazumnim društvenim zajednicama. Zamjena teza kojom se služe promotori takve političke demagogije dovela nas je do današnjih okolnosti i prilika u kojima nas uvjeravaju da su i najdrastičniji primjeri pljačke društvene imovine u skladu s pozitivnim zakonskim rješenjima.
Stoga parolaška konotacija s početka ovog teksta, koliko god izgledala simpatična, u osnovi jeste priznanje tih partija da su činile upravo to od čega se ograđuju. Politika u BiH, prije svega Bošnjačka nikada nije bila na državotvornom kursu, nije bila multietnička, pa ni Bošnjačka, jer je bila isključiva prema svakom vidu kritičkog propitivanja i unutar sebe oponirana. Samo su krali i srali, a nedužni fukarski sinovi su ratovali. Još potkraj ratne 1992. godine u jednom od žeščih ratnih okršaja, u kome je stradalo dosta vojnika, što smrtno što ranjenih, jedan od visočkih političko-vojnih stratega je ovako, u širem društvenom okruženju konstatirao; “U svakom ratu, pa i ovom – Država daje topove, age volove, a fukara sinove.”
Da je ta filozofija Bošnjačke politike bila dosljedno usaglašena na državnom nivou potvrđuje i površan pogled na privatnosti tadašnjih političkih aktera – gdje su i na koji način smještali svoje porodice, pa i vojno sposobne sinove i bliže članove vlastitih familija.
Eh, neki bi rekli šta to sve ima veze za visočkim okruženjem?
Visoko je bilo i sada je Bošnjačka sredina u koju nije ušao “agresorki vojnik svojom čizmom”, ali ni političkim djelovanjem. S pravom se može reći da je Visoko jedan od onih gradova u kojima se promašena Bošnjačka politika može isčitavati i iz perspektive manjih poznavalaca političkih prilika.
U Visokom se i kralo, i sralo, i ratovalo.
Alijina, i svite oko njega, bila je ideja da se iz državnih firmi “proizvedu” Bošnjački “poduzetnici”, a u skladu s tom odrednicom davale su se povlastice kakve se ne mogu zamisliti “odabranim Bošnjačkim poduzetnicima”. Na rukovodeće funkcije svih društvenih dobara stavljali su se poslušni i podobni, a ne sposobni. I kako smo već kazali, u Visoko nije ušao “mrski dušman” niti na jedan od mogućih načina, a sve što je iole vrijedilo danas je “raskupusano” – “prihvatizirano” ili devastirano. “BIO” je to projekat Bošnjačke pameti i novca – u prilogu dokument kojim se takve činjenice potvrđuju; (DOKUMENT u PDF-u)
Visoko ima i najveći “ratni promašaj” zvani JP “Aerodrom Visoko”. Za njegovu izgradnju i funkcionalnost “SVI” Bošnjački akteri od Alije do Akice (Faruka Salčinovića, lidera SDP-a u Visokom) su znali i svima je koristio dok im je trebao – danas je ostao “Crna rupa” na budžetu općine Visoko.
JP “Aerodrom Visoko” je Bošnjački privredni subjekt, nesuđena koka nosilja “zlatnih jaja”, od kojeg su ostala MUDA pod bubrege.
U prilog demistifikacije spomenutog privrednog subjekta objavljujemo nekoliko dokumenata koji mogu biti polazište za rješavanje istog.
Dokument Glavnog inspektora federalne Finacijske policije iz 2002. godine
Ovim novinarskim tekstom otvaramo visočke teme s ciljem demistifikacije politikantske demagogije koju prodaju aktuelne političke partije u Visokom.
Ovo je naš skromni doprinos vijećnicima i javnosti, a sve s ciljem da im se oduzme alibi “Nisam znao!”.
Od javnosti se skrivaju i drugi dokumenti vezani za visočki Aerodrom – evo još jedan pod nazivom:
INFORMACIJA o uzrocima eksplozije u magacinu “GAJ” vlasništvo JP “Aerodrom” Visoko ( Radi se o slučaju pogibije Hanjalić Adnana, Ibrišević Edina, Ohran Almira i Valjevac Irfana)
(VisokoIN/Magazin Plus)
