Huso Borić iz sela Suljići kod Bratunca otišao je u Srbiju prije 21 godinu. Cijelo to vrijeme nije imao nikakvog kontakta sa komšijama i svi su ga otpisali. Ne nalazi se na spisku nestalih jer ga niko nije ni tražio. Prije sedam dana, ‘otpisani’ Huso se pojavio u svom selu. Njegove muke se nastavljaju. Sada živi u kolibi od nepuna dva kvadrata.
Otišao je Huso u Srbiju na dva-tri mjeseca, a ostao je tamo više od 21 godinu.
„Ja sam otišao tamo 24. januara. Kako je počelo što nije trebalo, ja da se vratim – nisam mog'o. Tako sam tamo i ost'o“, priča on, prenosi Radio Slobodna Evropa.
Da bi preživio, Huso je radio sve najteže poslove u Srbiji i Crnoj Gori.
„Radio sam u stočarstvu, u zadruzi, dok su bile zadruge, čistio štale, istovar'o kukuruze, kop'o, čuv'o bostan. Bio sam najprvo u Pećincima, pa u Rumi, pa u Inđiji, Bačkoj, pa sam bio u Crnoj Gori, u Beranima, Andrijevici“, kaže Borić.
Ratna dešavanja spriječila su Husu da se vrati. Kasnije nije imao validna dokumenta, pa nije mogao da pređe granicu.
„Bilo je i tamo ljudi što dolaze, dovlače drva, pa s njima istovaram. Pa oni: – hajd’ sa nama, al’ – otkud ja znam. Eh, jednom mi je puklo u glavu, vidim da više nije ni život, nije ni snaga više što je bilo, ma, reko’, ja ću ići, pa ako ću da umrem, da umrem na svojoj očevini, da ne bih tamo negdje rikn'o u kanalu“, rekao je on.
Huso se zakačio na teretni voz i vratio se na svoje.
„Dolazio sam do Drine, i sjedim, sjedim, sjedim, gledam ‘vamo. Pokušav'o sam unazad deset godina da prijeđem, ali nisam mogao da prijeđem, nije valjala lična karta, dokumente nisam imao nikakve. E, sad ovo zadnje vrijeme, odlučio sam da prijeđem, pa šta bude sa mnom. I ide iz Loznice ovaj teretnjak što ide za Karakaj, za rudu. Ja se zakačim na teretnjak, u onu kućicu, i tako sam preš'o u Karakaj. Kada sam preš'o, siđem, i tako sam doš'o ovdje“, sjeća se on.
Roditelji su mu umrli, za braćom traga, a kuća mu je porušena.
„Nekako ovo, k'o da nisam pri sebi, izgubio iz kontakta sve… Osjećam se k'o da je sišlo s mene, k'o da je na meni bila tona cementa. I skinuta.“
Po povratku, Husi su mještani Suljića poklonili kolibu od nepuna dva kvadrata. Huso u njoj provodi prve povratničke dane.
„Ja kod Muje noćio. Donijeli mi ovu kolibu. Kad su donijeli i namjestili, oni opet meni viču ‘Hajde’. E, pa nemoj, kad imam. Neću sad da idem. Dobra je, mogu sad da stanujem“, priča on.
Kako dočekati zimu
Sada je situacija slična, kao i ranijih godina, kada je spavao gdje stigne.
„Više sam spav'o po stanici i po štalama, i kad je ljeto – pod topolom, nego u kućama“, kaže Huso.
Ne spava Huso više pod topolom. Sada je pod orahom, gdje je smjestio omalenu kolibu koja je za njega sve.
„Moram da izlazim na rikverc, ali, dobra mi je. Dobra je, fala ljudima kad su mi je dali. Znači, ne kisne, dobra je. Sad je ljeto, pa i nekako, al’ u njoj, brate, dočekati zimu. E da more da se neka skrpi, kakva-takva, nek’ je tri sa tri, bolje opet neg’ pod tuđim krovom i ići od kuće do kuće, jer sam se naiš'o od kuće do kuće ovo dva'est godina“, kaže on.
Isto kaže i Husin komšija Mujo Mustafić.
„Jedino to je rješenje – da mu se krov nad glavom nađe. U 21. vijeku živjeti bez kuće i bez struje! A to ova država mislim da može“, kaže on Mujo.
Nurija Salkić bi rado i sam pomogao komšiji Husi.
„Al’ dabogdo mogu da napravim, ja bih je napravio. Ne bih skrahir'o, im'o bih sevap neki“, kaže
Huso je skroman. Ne želi nikome da smeta.
„Svako ima svoje. Odeš tako, al’ na jedan dan, ili – daće mi jednu noć, al’ da ja njemu dosađujem stalno – ne mogu.“
Prije 21 godinu otišao je odavde sa kesom u ruci, a sa njom se i vratio.
„Kako me vidiš, tako me piši“, rekao je na kraju Huso Borić.
(VisokoIN)
